Tusculum
SALONITANSKA MUZA
DUJE RENDIĆA-MIOČEVIĆA
2017
SOLIN-10/2
Tusculum
10/2
Solin, 2017.
Nakladnik
Javna ustanova u kulturi
Zvonimir Solin
Kralja Zvonimira 50
Solin
Za nakladnika
Špiro Žižić
Urednik
Marko Matijević
Nakladnički savjet
Joško Belamarić
Nenad Cambi
Josip Dukić
Miroslav Katić
Šime Marović
Dražen Maršić
Ivica Žižić
Graičko oblikovanje i priprema za tisak
Marko Grgić
Tisak
Suton Graf Zagreb
Za tiskaru
Tihomir Kujundžić
Naklada
500 primjeraka
Časopis je uvršten u podatkovne baze: ESCI (Emerging Sources Citation Index),
DOAJ (Directory of Open Access Journals), AWOL (The Ancient World Online),
Hrčak (Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske).
Izdavanje časopisa novčano podupiru Grad Solin i Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
UDK 908(497.5-37 Solin)
Tiskana inačica: ISSN 1846-9469
Mrežna inačica: ISSN 1849-0417
Tusculum
Časopis za solinske teme
10/2
Solin, 2017.
ZBORNIK RADOVA SA ZNANSTVENOGA KOLOKVIJA
SALONITANSKA MUZA
DUJE RENDIĆA-MIOČEVIĆA
Dignum laude virum Musa vetat mori /
Muza ne dopušta da umre muž vrijedan hvale
(Hor., Carm. IV, 8, 28)
Pripremni odbor
Jasna Jeličić-Radonić, Mirjana Matijević Sokol, Marina Šegvić,
Špiro Žižić, Dino Demicheli, Ivan Matijević
Solin, 29. lipnja 2016.
Sadržaj
Predgovor
9
11-18
Marina Šegvić
Duje Rendić-Miočević
(Split, 29. 6. 1916. – Zagreb, 30. 4. 1993.)
19-21
Ivan Mirnik
Opus Duje Rendića-Miočevića na suvremenim
znanstvenim međumrežnim stranicama
23-36
Nenad Cambi
Nova svjedočanstva solarnih i mističkih kultova
u Dalmaciji
37-55
Ante Rendić-Miočević
Arheološka istraživanja na spoju gradskih bedema
sjeverno od Porta Caesarea u Solinu (1970. – 1973.)
57-66
Jasna Jeličić-Radonić
Gloria virtutem tamquam umbra sequitur
67-75
Joško Belamarić
Rendić-Miočevićeva teza o sadržaju uništenoga
središnjeg motiva friza Dioklecijanova mauzoleja
77-92
Mirjana Matijević Sokol
Od epitafa svećenika Ivana do epitafa kraljice Jelene
93-97
Tonko Maroević
Uklesani stihovi, usklađeni prepjevi
Prevoditeljsko-priređivački prinos Duje Rendića-Miočevića
Bruna Kuntić-Makvić
Διάλεκτος, γράμματα, signum
Službena komunikacija ilirskih vladara prema
izvještajima starih pisaca
121-127
Jelena Marohnić
Isejski natpis s najviše negrčkih imena (Brunšmid br. 12)
129-141
Branka Migotti
Nadgrobni spomenik obitelji Aurelija Januarija
iz Dobrinaca kod Rume (Caput Bassianense)
143-173
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
175-197
Dino Demicheli
Neobjavljeni i nepoznati rimskodobni natpisi iz
istraživanja Ejnara Dyggvea u Šupljoj crkvi u Solinu
199-210
Ivan Matijević
O vojnoj karijeri centuriona Lucija Varija [---] po natpisu
ILIug 2098 iz Salone
211-219
Josip Dukić
Salona Christiana – Pisana ostavština don Frane Bulića
biblioteci Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu
221-232
Vladimir Sokol
Aleja istraživača Salone – Dolina hrvatskih kraljeva
Važnost Dalmacija/e za hrvatsku povijest kroz rezultate
njihova bavljenja
99-120
7
PREDGOVOR
Prošle godine 29. lipnja obilježili smo 100 godina od rođenja arheologa Duje Rendića-Miočevića, znamenitoga istraživača Salone. Kao studenti arheologije proveli smo
s profesorom Rendićem početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća (1972., 1973.,
1974.) nekoliko istraživačkih kampanja u Saloni na spoju bedema stare jezgre Salone i
njezina istočnog dijela sjeverno od poznatih Porta Caesarea. Tada smo u potpunosti doživjeli posebnu vezu Duje Rendića-Miočevića sa Salonom i Solinom. Upravo zato smo
mi, njegovi studenti, kolege i prijatelji, inicirali još jednom prisjećanje na našega Profesora jednodnevnim skupom na mjestu kojemu je posvetio velik dio svoga znanstvenog
opusa. Dragi Profesor, natus et nutritus u Splitu, ali stalno vezan uz Salonu - Solin, danas
počiva u sjeni čempresa Lovrinca i kao čuvar bdije nad Salonom i svojim Splitom, pa
i kroz nas, svoje učenike. Ovaj skup naš je darak zahvalnosti Duji Rendiću-Miočeviću.
Skup smo realizirali uz svesrdnu podršku Grada Solina i Doma Zvonimir kojima zahvaljujemo, jer teško bismo bez njihove materijalne i moralne pomoći mogli obilježiti
ovu važnu godišnjicu koja može biti onaj kamen temeljac za novi pristup spomenicima
Salone i Solina u budućnosti.
Znanstveni kolokvij, posvećen našem dragom Profesoru, potpuno je ostvaren objavom izlaganja svih sudionika u posebnom broju Časopisa za solinske teme Tusculum
10/2, što je izraz poštovanja salonitanskoga djela Duje Rendića-Miočevića. A to najbolje
ilustrira Horacijev stih Dignum laude virum Musa vetat mori / Muza ne dopušta da umre
muž vrijedan hvale (Hor., Carm. IV, 8, 28).
Jasna Jeličić-Radonić i Mirjana Matijević Sokol
Duje Rendić-Miočević
9
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
Ivan Radman-Livaja
HR, 10000 Zagreb
Arheološki muzej u Zagrebu
Zrinjevac 19
Na sisačkim se teserama spominje preko 900 pojedinaca, valja pretpostaviti mahom klijenata lokalne tekstilne industrije. Iako većina ima latinska imena, zabilježen je i velik postotak
ljudi čija se imena mogu smatrati domorodačkima, odnosno keltskima ili »ilirskima« u širem
smislu, što je očekivano u jugozapadnoj Panoniji. U ovom se radu ta zanimljiva problematika ne obrađuje cjelovito već se, kao svojevrsni hommage pokojnom profesoru RendićuMiočeviću, naglasak stavlja na pregled idionima koji se mogu interpretirati kao »ilirski«, to
jest imena koja bi mogla pripadati epihorskoj antroponimiji stanovnika provincije Dalmacije
i južne Panonije. Obrađuje se 59 imena od kojih se mnoga gotovo sigurno mogu smatrati
»ilirskima«, no velik broj ipak ostaje dvojben, te samo hipotetski može biti doveden u vezu s
»ilirskom« onomastikom. Tema je iznimno široka te svakako zaslužuje metodičniji pristup, pa
bi ovaj rad u najboljem slučaju bio tek prvi korak, a valja se nadati da će daljnja istraživanja
preuzeti lingvisti i ilolozi.
Ključne riječi: Siscia, olovne etikete, »ilirska« onomastika
UDK: 930.271:811.291.6'373.2>(497.5 Sisak)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 10. srpnja 2017
U golemom opusu Duje Rendića-Miočevića epihorska
antroponimija naših prostora u antici zauzima posebno
mjesto. Tijekom svoje duge i plodne karijere uvijek joj je
poklanjao dužnu pažnju, a to je uostalom bila i tema na
kojoj je doktorirao.1 Akademik Rendić-Miočević je, nakon
H. Krahea i A. Mayera, te uz R. Katičića, obilježio istraživanja te problematike u drugoj polovini 20. stoljeća, pa
su njegova djela neizostavna za svakoga tko se želi pozabaviti pitanjima ilirske onomastike. Tijekom rada na teserama iz Siska, odnosno na interpretaciji natpisa urezanih
na tim olovnim etiketama, među stotinama zabilježenih
imena pojavila su se i neka koja se nedvojbeno mogu
pripisati ilirsko-panonskom antroponimijskom krugu.2
Prilikom njihova proučavanja redovito su mi kao oslonac i
izvor analogija služili upravo članci koje je napisao D. Rendić-Miočević.
S obzirom da su sisačke tesere više ili manje opsežno predstavljene u nizu recentnih publikacija,3 ovom
prigodom uistinu nema potrebe podrobno predstaviti taj
korpus nalaza, no čitateljima koji nisu pobliže upoznati s
tom temom ili nemaju pristup citiranoj bibliografiji sažeti
će opis ipak biti od koristi.
U fundusu Antičkoga odjela Arheološkoga muzeja u
Zagrebu čuva se gotovo 1200 olovnih etiketa s urezanim
natpisima. Sve te etikete potječu s istoga mjesta, iz grada
Siska, gdje su pronađene tijekom jaružanja rijeke Kupe u
desetljeću koje je prethodilo izbijanju Prvoga svjetskog
rata. Tadašnji ravnatelj Arheologičkoga odjela Josip Brunšmid ih je pomno popisao, no nije ih stigao podrobnije
obraditi i publicirati. Riječ je o olovnim pločicama, mahom pravokutnoga, više ili manje pravilnoga oblika, probušenima barem jednom, a katkad i s više rupa, kako bi
se pomoću špage ili žice mogle pričvrstiti za robu. Gotovo sve pronađene etikete nose natpis, ponekad samo na
jednoj strani, daleko češće na obje strane, uvijek izveden
kapitalom ili starijim rimskim kurzivnim pismom. Većina
1 D. Rendić-Miočević 1949.
2 Ovaj je rad suinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom Rimski grobni spomenici jugozapadne Panonije u svome materijalnom, religijskom i društvenom
kontekstu (IP-2014-09-4632) glavnoga istraživača B. Migotti.
143
Tusculum 10, 2017.
etiketa je višekratno upotrijebljena pa se stoga često naziru i tragovi starijih natpisa koje je pisar s više ili manje
uspjeha pokušavao izbrisati. To nerijetko bitno otežava čitanje, a nije uvijek ni lako razlučiti kojem natpisu pripada
pojedina riječ ili slovo. Natpisi uglavnom slijede isti obrazac: na jednoj se strani mogu pročitati osobna imena, duo
nomina (daleko rjeđe tria nomina) kao i pojedinačna imena, često popraćena patronimikom. Čini se stoga da se na
teserama spominju kako rimski građani tako i peregrini, a
moguće katkad i robovi.4 Na drugoj strani etikete se redovito nalazi natpis u kojem se spominje roba ili pak usluga,
uglavnom u kraticama, kao i novčana vrijednost, a vrlo je
često navedena i količina i/ili težina.
Čitanje osobnih imena na teserama načelno predstavlja daleko manju poteškoću od tumačenja kratica za razne vrste roba ili usluga. Srećom, izrazi koji se pojavljuju
na teserama nisu uvijek skraćeni, što olakšava tumačenje
brojnih kratica.
Iako bi mnoštvo različitih kratica na prvi mah moglo
ukazivati na raznorazne trgovačke i proizvodne djelatnosti, po svemu sudeći, velika je većina ovih tesera povezana s trgovanjem vunom i tekstilnom industrijom. Riječi
kao LANA, PAN(N)UM, TVNICA, SAGVM, P(A)ENVLA, PAL(L)A,
PALLIOLUM, LODIX, BANATA i ABOLLA katkad se pojavljuju
u neskraćenom obliku, pa stoga tumačenje čestih kratica na etiketama poput L, LA, LAN, PAN, T, SAG, PAENV, PAL,
LO, LOD, LODI, BANA i AB ne predstavlja stvaran problem.
Ti izrazi, bilo skraćeni ili ne, vrlo se rijetko pojavljuju sami
već su uglavnom popraćeni drugim kraticama. Dok prvi
niz imenica i kratica vjerojatno označava vunu, sukna i različite vrste odjeće, drugi niz pridjeva i izvedenih kratica se
odnosi na boje. Nalazimo tako pridjeve kao što su haematinus, ferrugineus i purpureus, caeruleus, caesius, callainus,
candidus, coccineus, galbinus, gilvus, myrteolus, piperinus i
pullus. Ujedno se pojavljuju i neki izrazi donekle dvojbenijega značenja, no i oni se mogu interpretirati kao riječi za
boje tekstilnih proizvoda: corticeus, pavoninus i pictus. Kad
podrobnije sagledamo različite nizove kratica proizlazi da
se izrazi za boje pojavljuju na izrazito velikom broju tesera.
Redovito spominjanje cijena na teserama je ključan
argument u definiranju njihove namjene koja je po svemu sudeći trebala biti komercijalne prirode. Te cijene,
odnosno novčane vrijednosti, zabilježene na barem 81 %
tesera, mogu predstavljati vrijednost robe ali i vrijednost
određene usluge, poput čišćenja, obrade sukna ili bojanja
tekstila.
Na sisačkim se teserama, odnosno na onima koje su
još čitke, spominje barem 949 pojedinaca. Pobrojana su
743 različita imena (praenomina, gentilicia, cognomina,
idionimi), koja se u postocima mogu okvirno raščlaniti na
sljedeći način: 52 % latinskih imena, 22 % keltskih imena,
7 % ilirskih i panonskih imena, 6 % grčkih imena, 2 % imena raznoraznoga porijekla (semitska, tračka i afrička imena, primjerice) te 11 % imena dvojbena ili teško odrediva
porijekla (mahom hapax legomena). U ovom nas radu prvenstveno zanimaju imena koja su više ili manje pouzdano
definirana kao »ilirska« imena. Ta odrednica povlači određene konotacije, pa se imam potrebu odmah i ograditi u
određenoj mjeri. Korištenje pridjeva »ilirski« prije svega se
mora promatrati kao uvriježena konvencija. Korištenjem
tog pridjeva ne impliciram naime viđenje autohtonih stanovnika Ilirika, odnosno Dalmacije i južne Panonije, kao
jedinstvene etničke, kulturne i jezične skupine. Bilo bi svakako ispravnije govoriti, primjerice, o ilirskom jeziku samo
kad se referiramo na Illyrii proprie dicti. Ipak, kad je riječ o
onomastici, pridjev »ilirski« – poželjno u navodnicima –
odražava širi antroponimijski sklop, odnosno zbir imena s
daleko širega prostora od teritorija nekadašnjega ilirskog
kraljevstva. Nema dvojbe da prostor provincije Dalmacije,
kao i podunavsko područje u neposrednom susjedstvu
pokazuju velike sličnosti kad je riječ o onomastici autohtonoga stanovništva. Iako se unutar toga šireg sklopa mogu
donekle razlučiti i regionalni onomastički sklopovi, činjenica je da o jezicima domorodačkoga stanovništva, pa tako
i o stupnju njihove lingvističke srodnosti, ne znamo gotovo ništa. U kojoj su se mjeri mogli međusobno razumjeti
Breuci, Dezidijati i Delmati ili koliko su bili u stanju sporazumijevati se s Liburnima ili Japodima, ostaje u domeni
pukoga nagađanja, iako se načelno možemo složiti da su
po mnogo čemu, i kulturološki i jezično, te populacije mogle biti u većoj ili manjoj mjeri srodne ili barem bliske. Isto
tako, govorno područje nekoga jezika (kako bi Nijemci rekli
Sprachgebiet) nije nužno istoznačno s područjem gdje prevladavaju određeni antroponimijski običaji (Namengebiet).
Zato ću pridjev »ilirski« u ovom kontekstu koristiti prvenstveno kao konvencionalni naziv (conventional umbrella
name, kako kaže A. Falileyev) za epihorske antroponimijske
(ali i toponimijske) sklopove primjetne u Iliriku, odnosno u
3 I. Radman-Livaja 2007, str. 153-172; I. Radman-Livaja 2011, str. 181-196; I. Radman-Livaja 2013, str. 87-108; I. Radman-Livaja 2014; I. Radman-Livaja 2016, str.
169-187; I. Radman-Livaja, Prices and costs in the textile industry in the light of the lead tags from Siscia (u tisku); za stariju literaturu o sisačkim teserama vidi: J.
Brunšmid 1901, str. 124-125; A. Mócsy 1956, str. 97-104; R. Koščević 2000, str. 95-101.
4 Zanimljivo je napomenuti da su među više od 900 pojedinaca žene i muškarci dosta ravnomjerno raspoređeni: muškarci su brojniji, no žene se ipak spominju
na preko 40 % etiketa.
144
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
provinciji Dalmaciji i Panoniji (posebice južnoj), ne dovodeći u pitanje (sasvim vjerojatnu) etničku i/ili lingvističku
heterogenost autohtonih populacija.5
Potrebna je i još jedna ograda: kao što sam već jednom naglasio, onomastiku ne treba miješati ni s lingvistikom ni s etnicitetom.6 Lingvističko porijeklo imena tako
ne ukazuje nužno na etničko porijeklo nositelja imena.
Istina, u slučaju Panonije, keltsko ili »ilirsko« ime može
upućivati i na nečije etničko porijeklo, no tom se podatku
mora pristupiti s oprezom. Imena, naravno, mogu imati
jaku društvenu simboliku, no stvari se trebaju promatrati i
u povijesno-političkom kontekstu. Biti Breuk u Augustovo
ili Tiberijevo vrijeme zasigurno nije imalo iste konotacije
kao u Trajanovo doba. Neka su imena u Panoniji mogla
izvorno imati jak etnički naboj, no je li to i dalje bio slučaj
nakon što je tri ili četiri generacije vladala pax Romana?
I natpisi na teserama potvrđuju da su u rimskoj Panoniji
keltska i »ilirska« imena mogla koegzistirati unutar iste
obitelji,7 no kako znati koji su jezik ti ljudi svakodnevno
govorili i kakvo je bilo njihovo etničko određenje? S protokom vremena je taj jezik svakodnevice, pogotovo u urbanim sredinama, zasigurno postao latinski, a postupno
se vjerojatno u većoj mjeri zatomio i osjećaj pripadnosti
određenom etniku, pretvorivši se u osjećaj regionalne
pripadnosti. Neka su autohtona imena zasigurno zadržala popularnost kroz duže vrijeme, barem do sredine 2.
stoljeća, ako ne i malo duže, no nije im se nužno pridavao
isti simbolični značaj kao 100 ili 200 godina ranije, te su
vjerojatno izašla iz izvornih jezičnih i etničkih okvira.
U monografiji o sisačkim teserama svojevremeno sam
izdvojio 51 ime koje sam smatrao »ilirskim« ili panonskim,
odnosno srodnima ilirskoj antroponimiji u širem smislu.
U ovom sam ih radu pokušao dodatno raščlaniti po stupnju vjerojatnosti pripadanja »ilirskom« antroponimijskom
sklopu, podijelivši ih u tri skupine.
Prvu skupinu tako čine imena koja se zasigurno ili gotovo bez imalo dvojbe mogu pripisati »ilirsko-panonskoj«
antroponimiji. Među njima je 25 imena o kojima je već
bilo riječi u monografiji, a uz njih spominjem i još jedno
ime koje, iako izvorno latinsko, vrlo vjerojatno ima prizvučni karakter te se u ovom konkretnom slučaju može
promatrati u kontekstu »ilirske« onomastike.
Ime Aplio je, čini se, prisutno na jednoj etiketi.8 Transkripcija nije sasvim sigurna, pa se interpretaciji mora pristupiti s nužnom ogradom, no ukoliko je točno transkribirano, takvo ime, iako hapax, bilo bi po svemu sudeći srodno čestim ilirskim imenima istoga korijena kao što su Aplo,
Aplinus, Aplis, Aplius, Apludus ili pak Aplus.9 Nije uostalom isključeno ni da je u pitanju jednostavno dativ imena Aplius.
O ilirsko-panonskom porijeklu imena Bato ne treba
posebno raspravljati. Učestalo se susreće kako u Dalmaciji
tako i u Panoniji, a zabilježeno je i dosta primjera među augzilijarnim vojnicima porijeklom iz Ilirika diljem Carstva.10
Na sisačkim etiketama je to ime zabilježeno pet puta, od
toga dvaput kao patronimik.11 Čini se da su svi nositelji toga
imena zabilježeni na teserama bili peregrini. Nema dvojbe
da ljudi kao Dasius Batonis, Bato Sceni ili pak Nilacus Batonis
(odnosno njihovi očevi) nisu imali rimski građanski status.
U preostala dva slučaja – Bato Reg{g}ulus i Bato – nije lako
pouzdano odrediti njihov status. Kako se gentiliciji ne spominju, načelno bi moglo biti riječ o peregrinima, no manjak
prostora na etiketama je nesumnjivo često utjecao na svjesno skraćivanje onomastičke formule. Utoliko ne možemo
sasvim odbaciti mogućnost da je riječ o rimskim građanima čiji gentiliciji nisu eksplicitno spomenuti. Treba napomenuti i da Bato Reg{g}ulus vjerojatno nisu imena jednog
pojedinca (iako to nije sasvim isključeno) već su na etiketi
dosta izgledno navedena dva čovjeka, Bato i Regulus.12 Zanimljivo je napomenuti da u slučaju Dasija, Batonova sina
(Dasius Batonis) te Bata, Scenova sina (Bato Sceni), i očevi i
5
6
7
8
9
Za recentnije osvrte vidi H. Eichner 2004, str. 92-114; A. Falileyev 2014, str. 111-112, kao i priložene bibliograije.
I. Radman-Livaja – H. Ivezić 2012, str. 140-141; I. Radman-Livaja 2014, str. 138-139.
W. Meid 2005, str. 311-318; M. Colombo 2010, str. 197.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 01.55 (Aplio).
H. Krahe 1929, str. 7-8, s.v. Aplis, Aplius, Aplo, Apludus, Aplus; H. Krahe 1955, str. 57, 65; A. Mayer 1957, str. 50-51, s.v. Apla, Aplis, Aplius, Aplo, Apludus, Aplus, -a; A. Mócsy
1959, str. 164 (Aplo); R. Katičić 1963, str. 262-263, 280-281; R. Katičić 1964, str. 98-100; M. Zaninović 1966, str. 47; G. Alföldy 1969, str. 60, s.v. Aplius, str. 152-153,
s.v. Aplis, Aplo, Apludus, Aplus; A. Mócsy 1983, str. 23, s.v. Aplinus, Aplis, Aplius, Aplo, str. 24, s.v. Apludus, Aplus; M. Križman 1991, str. 124-125, 140; B. Lőrincz, F.
Redő 1994, str. 143, s.v. Aplinvs, Aplis, Aplivs, Aplo, str. 144, s.v. Aplvdvs, Aplvs; B. Lőrincz 2005, str. 65, s.v. Aplinvs, Aplis, Aplivs, Aplo, Aplvdvs, Aplvs; I. Radman-Livaja
2014, str. 163-164.
10 TLL, Vol. II, 1787, s.v. Bato; W. Schulze 1904, str. 32; H. Krahe 1929, str. 17-20, s.v. Bato; A. Mayer 1957, str. 80-82, s.v. Bato; A. Mócsy 1959, str. 55, 59, 166; R. Katičić
1962, str. 110; R. Katičić 1963, str. 260; L. Barkóczi 1964, str. 307; R. Katičić 1965, str. 70; M. Zaninović 1966, str. 53; G. Alföldy 1969, str. 163-164, s.v. Bato; D. Rendić-Miočević 1971a, str. 167 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 789; D. Rendić-Miočević 1971b, str. 389-390 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 807; A. Mócsy 1983,
str. 45, s.v. Bato; A. Domić-Kunić 1988, str. 87, 89, 101; B. Lőrincz – F. Redő 1994, str. 278-279, s.v. Bato; B. Lőrincz 2005, str. 115, s.v. Bato; W. Meid 2005, str. 29; I.
Radman-Livaja 2014, str. 173-174.
11 I. Radman-Livaja 2014, kat. 23.02 (Bato Reg{g}ulus), kat. 26.10 (Dasius Batonis), kat. 24.39 (Bato, stariji natpis), kat. 14.12 (Bato Sceni), kat. 26.170 (Nilacus Batonis).
12 I. Radman-Livaja, The issue of peregrine polyonymy on Siscia lead tags (u tisku).
145
Tusculum 10, 2017.
sinovi nose tipična »ilirska«, odnosno panonska imena, no
Batonov sin Nilak (Nilacus Batonis) nosi ime čije je porijeklo
vrlo teško pouzdano odrediti.13
Na etiketama se u dva navrata izgleda pojavljuje i srodno ime Batonius,14 no nije sasvim isključena ni mogućnost
da je jednostavno riječ o imenu Bato u genitivu – Batonis
– koje je ostalo bez završnog -s.15 Ipak, s obzirom da je ime
Batonius već dokumentirano, izglednije je da se upravo to
ime pojavljuje u genitivu na ovim etiketama. Dosad je to
ime bilo poznato samo kao gentilicij, možemo pretpostaviti patronimijske tvorbe,16 pa se ime u genitivu Batoni(i)
Iusti vjerojatno može interpretirati kao dvoimena formula
(duo nomina) čovjeka koji je bio rimski građanin – Batonius Iustus. Ipak, nije nemoguće ni da se riječ o Batoniju,
sinu Justovu – Batoni(i) Iusti (filius) – jer su brojni idionimi
na sisačkim teserama zabilježeni u genitivu, katkad i s patronimikom. Dalus Batoni(i) je lakši slučaj za interpretaciju:
Dalus je očito bio peregrin čiji se otac zvao Batonius (ili pak
Bato, ukoliko prihvatimo mogućnost gubljenja završnoga
-s). Utoliko nije nemoguće da je ime Batonius moglo biti i
peregrinski idionim, a ne samo gentilicij.
Ime Batuna se javlja na čak tri tesere,17 pa se može pretpostaviti da u Sisciji to ime i nije bilo osobito rijetko. Međutim, analogija gotovo da i nema, s izuzetkom jednoga nadgrobnog natpisa iz Bosne i Hercegovine, odnosno provincije Dalmacije.18 Ime koje se na njemu može iščitati, Batun,
vjerojatno nije cjelovito, pa je možda riječ o istom ili barem
vrlo srodnom imenu. Unatoč toj nedoumici, ilirsko porijeklo
gotovo da i nije sporno: Batuna je zasigurno ime blisko jednom iznimno učestalom idionimu u cijeloj regiji, odnosno
imenu Bato (vide supra). Možemo pretpostaviti da su sve tri
nositeljice toga imena na sisačkim teserama bile peregrinke,
a zanimljivo je naglasiti da dvočlana onomastička formula
Batuna Daseria načelno odgovara primjerima koje je D. Rendić-Miočević pobrojao u provinciji Dalmaciji.19
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
Uvjerljivo najučestalije osobno ime ilirsko-panonskoga
porijekla na sisačkim teserama je idionim i etnonim Breuk,
odnosno Breucus.20 Zanimljivo je naglasiti da je u epigrafičkoj baštini, kako u samoj Panoniji tako i među Panoncima
nastanjenima izvan Panonije, to osobno ime etnonimskoga
porijekla dosad bilo relativno rijetko zabilježeno.21 Po svemu
sudeći, barem u Sisciji, to ime među autohtonim stanovnicima ipak nije bilo rijetkost. Svi nositelji tog imena zabilježeni
na sisačkim teserama su izgleda bili peregrini. Ime se u šest
navrata pojavljuje kao idionim, u dva slučaja ga prati patronimik, a u pet slučajeva se pojavljuje kao patronimik.22 Čini
se da je uvijek riječ o antroponimima, a ne o etnonimu.
Kako nema dvojbe da je to ime izvorno bilo etnonim,
možemo se pitati je li se kao osobno ime prvenstveno veže
uz pripadnike plemena Breuka ili je to ime moglo biti rašireno i među ostalim Panoncima. Breuci su nesumnjivo bili
jedna od najvećih etničkih skupina u južnoj Panoniji, no
dvojbena je pretpostavka da se relativna popularnost toga
imena u Sisciji tijekom 1. i 2. stoljeća može vezati uz možebitnu imigraciju većih razmjera Breuka u Sisciju. Naravno
da je veliko urbano središte poput Siscije moglo privući
doseljenike iz cijele provincije, pa tako i neke Breuke, no
prije bi se moglo očekivati njihovo masovnije doseljavanje
u velike gradove na nekadašnjem im teritoriju ili u njegovoj
neposrednoj blizini. Utoliko se Sirmij, Cibale ili Mursa čine
kao vjerojatnije sredine za veće skupine stanovnika breučkoga porijekla. Ipak, s protokom vremena i postupnom
romanizacijom, plemenske i etničke razlike među Panoncima su se vrlo vjerojatno u većoj mjeri gubile, pa su tako
i osobna imena etničkoga porijekla prestajala imati značenje koje su mogla imati za prethodne generacije. Tako je i
ime Breucus možda moglo postati popularno i prihvatljivo
za šire panonsko stanovništvo, posebice u dolini Save, između Siscije i Sirmija. Uostalom, nije isključeno da je to ime
moglo imati i neko značenje koje je nadilazilo puko etničko
I. Radman-Livaja 2014, str. 238.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 24.01 (Batoni(i) Iusti), kat. 17.10 (Dalus Batoni(i)).
V. Väänänen 1959, str. 77-81; V. Väänänen 1981, str. 67-68.
TLL, Vol. II, 1787, s.v. Batonius; W. Schulze 1904, str. 44; B. Lőrincz – F. Redő 1994, str. 279, s.v. Batonivs; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 32, s.v. Batonius; B. Lőrincz
2005, str. 115, s.v. Batonivs; I. Radman-Livaja 2014, str. 174.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 16.01 (Batuna, stariji natpis), kat. 08.23 (Batuna), kat. 07.09 (Batuna Daseria).
CIL 3, 2762 = 9845; TLL, Vol. II, 1789, s.v. Batun; H. Krahe 1929, str. 20, s.v. Batun; A. Mayer 1957, str. 82, s.v. Batun...; I. Radman-Livaja 2014, str.174.
D. Rendić-Miočević 1949, str. 33-41 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 643-649; D. Rendić-Miočević 1956, str. 45-49; D. Rendić-Miočević 1960, str. 163-171 = D.
Rendić-Miočević 1989, str. 769-776; J. Šašel 1977, str. 369-370.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 26.91 (Breucus), kat. 08.14 (Breuco; na etiketi je prisutno i drugo ime, Melo Savini), kat. 26.02 (Secunda Breuci), kat. 13.34 (Breuci, na
etiketi, je na drugoj strani, vidljivo i ime Secunda), kat. 12.24 (Niger Breuci), kat. 19.95 (Neria Breuci), kat. 14.11 (Breuca), kat. 26.35 (Cupitus Breuci), kat. 24.42
(Breuca), kat. 24.46 (Breuca – stariji natpis), kat. 02.02 (Breuca Surionis), kat. 04.21 (Breuca Bre(u)ci).
TLL, Vol. II, 2169, s.v. Breuci et Breucus, nom. vir.; H. Krahe 1929, str. 24, s.v. Breucus; A. Mócsy 1959, str. 55, 75, 167; L. Barkóczi 1964, str. 307; D. Rendić-Miočević
1981, str. 26, 28-30 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 754, 757; A. Mócsy 1983, str. 54, s.v. Breucus; B. Lőrincz – F. Redő 1994, str. 319, s.v. Brevcvs; H. Solin 1996, str.
39, s.v. Breucus; B. Lőrincz 2005, str. 128, s.v. Brevcvs; I. Radman-Livaja 2014, str. 176.
U jednom slučaju se otac izvjesne Breuke također zove Breuk.
146
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
određenje te je time bilo prihvatljivo širem krugu ljudi, posebice onima koji su pripadali istoj jezičnoj skupini.
Ime Carva se pojavljuje na samo jednoj teseri23 i gotovo sigurno se može odrediti kao ime ilirskoga porijekla,
pa možemo pretpostaviti da je ta žena bila peregrinka
porijeklom iz Panonije ili susjedne provincije Dalmacije.24
Ime Curbana je hapax25 no po svemu sudeći je srodno
imenu Curbania, zabilježenom u tri navrata u Dalmaciji
i različito interpretirano kao gentilicij, kognomen ili obiteljsko ime.26 Kako god bilo, više je nego vjerojatno da su
imena Curbana i Curbania istoga porijekla te da ih možemo smatrati ilirskim imenima. U ovom slučaju je vrlo vjerojatno riječ o peregrinskom idionimu.
Unatoč donekle različitoj grafiji, Dasana i Dazanus su
gotovo sigurno ženski i muški oblik istoga imena.27 Dazanus je kao ime već zabilježeno u Panoniji,28 a kako nitko
od istraživača ne dvoji da se korijen das- može vezati uz
ilirsku onomastiku,29 možemo zaključiti s dosta velikom
sigurnošću da imena Dasana i Dazanus pripadaju lokalnoj autohtonoj antroponimiji. Ženski oblik imena Dasana
dosad nije bio zabilježen, no žensko ime istoga korijena
s latinskim sufiksom, Dasantilla, poznato je u Dalmaciji.30
Jedno dosta učestalo ime u Dalmaciji i Panoniji se na
sisačkim teserama vjerojatno pojavljuje samo u genitivu,
u svojstvu patronimika dvojice peregrina.31 To ime se u
nominativu najčešće bilježi kao Dasas ili Dazas,32 no u
Panoniji nisu rijetke ni varijante Dases ili Dasses, posebice kod Azala te na području Sirmija.33 Genitivi zabilježeni
na ovim teserama odudaraju od uobičajenoga obrasca –
sudeći po natpisima je uvriježeni genitivni oblik bio Dasantis, odnosno Dasentis za nominativ Dases – no čini se
razumnim pretpostaviti da bi Dasint(i)s i Dassanis mogli
biti loše transkribirani genitivi toga nerijetkog panonskog
imena. Zanimljivo je napomenuti da se i na jednoj sisačkoj teseri koja se danas čuva u Budimpešti može pročitati
isti patronimik, Nero Dasentis f(ilius).34
Još se jedno uobičajeno i rasprostranjeno ilirsko ime,
Dasius, nerijetko bilježi i na sisačkim etiketama.35 Poznato
je mnogo primjera, ne samo u Dalmaciji, Panoniji i Meziji,
već i diljem Carstva, posebice kod augzilijarnih vojnika,
robova i oslobođenika.36 U slučaju sisačkih tesera čini se
da su svi zabilježeni nositelji bili peregrini, a treba napomenuti i da su pridružena imena i patronimici – Trico,
Bato, Apalus i Lecanus – zasigurno autohtonoga karaktera
(Tric(c)o je ime zabilježeno i u Noriku). Ista pretpostavka
vjerojatno vrijedi i za hapax Orisus.
Ime Dasmenus37 je također tipično za krajeve naseljene ilirskim stanovništvom,38 posebice za istočni dio
23 I. Radman-Livaja 2014, kat. 02.23 (Carva).
24 A. Mayer 1957, str. 181; R. Katičić 1963, str. 265-266; G. Alföldy 1969, str. 172, s.v. Carvus; A. Mócsy 1983, str. 69, s.v. Carvus; B. Lőrincz 1999, str. 39, s.v. Carvvs ; I.
Radman-Livaja 2014, str. 182.
25 I. Radman-Livaja 2014, kat. 24.03 (Curbana).
26 CIL 3, 13244, ILIug 192, ILIug 800; TLL, Vol. Onom. 2, 753, s.v. Curbania; H. Krahe 1929, str. 33, s.v. Curbania; A. Mayer 1957, str. 200, s.v. Curbania; G.Alföldy 1969,
str. 79, s.v. Curbania; A. Mócsy 1983, str. 95, s.v. Curbanius; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 65, s.v. Curbanius; B. Lőrincz 1999, str. 88, s.v. Cvrbanivs; I. Radman-Livaja
2014, str. 193.
27 I. Radman-Livaja 2014, kat. 13.63 (Dasana), kat. 23.06 (Dazanus).
28 CIL 3, 3349, Aurelius Dazanus, legionar; H. Krahe 1929, str. 39, s.v. Dazanus; A. Mócsy 1983, str. 99, s.v. Dazanus; B. Lőrincz 1999, str. 94, s.v. Dazanus; I. RadmanLivaja 2014, str. 195.
29 H. Krahe 1929, str. 34-38; A. Mayer 1957, str. 109-115; R. Katičić 1963, str. 268-269; G. Alföldy 1969, str. 185-186; X. Delamarre smatra da se taj korijen može
dovesti u vezu i s keltskim imenima, no primjeri koje navodi mahom pripadaju ilirskoj antroponimiji, cf. X. Delamarre 2007, str. 219.
30 CIL 14774 (Salona); D. Rendić-Miočević 1952, str. 230-231 (Dasantilla Caminaria); ILIug 147; TLL, Vol. Onom. 3 , 53, s.v. Dasantilla; M. Zaninović 1966, str. 48; G.
Alföldy 1969, str. 185, s.v. Dasantilla; A. Mócsy 1983, str. 98, s.v. Dasantillus; B. Lőrincz 1999, str. 93, s.v. Dasantilla.
31 I. Radman-Livaja 2014, kat. 12.03 (Auta Dasint(i)s, stariji natpis), kat. 24.28 (Dassanis).
32 TLL, Vol. Onom. 3, 53, s.v. Dasa, 64, s.v. Dazas; H. Krahe 1929, str. 34-35; A. Mayer 1957, str. 109; R. Katičić 1963, str. 268; R. Katičić 1965, str. 70; M. Zaninović 1966,
str. 48, 53; G. Alföldy 1969, str. 185, s.v. Dasas, Dazas; D. Rendić-Miočević 1971a, str. 167 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 789; D. Rendić-Miočević 1981, str. 26 =
D. Rendić-Miočević 1989, str. 755; B. Lőrincz 1999, str. 93, s.v. Dasas; W. Meid 2005, str. 29; Radman-Livaja 2014, str. 196.
33 TLL, Vol. Onom. 3, 54, s.v. Dases; H. Krahe 1929, str. 35; A. Mayer 1957, str. 111; A. Mócsy 1959, str. 55, 57, 171; B. Lőrincz 1999, str. 93, s.v. Dases.
34 A. Mócsy 1956, str. 103, kat. 16.
35 I. Radman-Livaja 2014, kat. 19.71 (Trico Dasi(i)), kat. 26.30 (Orisus Dasi(i)), kat. 26.10 (Dasius Batonis; na etiketi se vidi i još jedno ime, pro Decu....), kat. 22.36 (Dasius
Apali; još su čitljiva i imena Muc(ci)? te Cesii), kat. 08.32 (Dasius Lecani).
36 TLL, Vol. Onom. 3, 54-55, s.v. Dasius; H. Krahe 1929, str. 37-38, s.v. Das(s)ius; A. Mayer 1957, str. 112-114, s.v. Das(s)ius); A. Mócsy 1959, str. 55, 57, 171; R. Katičić
1963, str. 268-269; R. Katičić 1965, str. 70; M. Zaninović 1966, str. 53-54; G. Alföldy 1969, str. 185-186, s.v. Dassius, Dassius; D. Rendić-Miočević 1981, str. 26 = D.
Rendić-Miočević 1989, str. 755; A. Mócsy 1983, str. 98, s.v. Dasius, Dassius; H. Solin 1996, str. 613, s.v. Dasius; B. Lőrincz 1999, str. 93, 215, s.v. Dasivs; W. Meid 2005,
str. 29; I. Radman-Livaja 2014, str. 196; vjerojatno nije riječ o keltskom imenu, cf. X. Delamarre 2007, str. 82, s.v. Das(s)ius.
37 I. Radman-Livaja 2014, kat. 04.13 (Dasmeni).
38 TLL, Vol. Onom. 3, 55, s.v. Dasmenus; H. Krahe 1929, str. 36; A. Mayer 1957, str. 114; A. Mócsy 1959, str. 55, 171; R. Katičić 1963, str. 268-269; A. Mócsy 1983, str.
98, s.v. Dasmenus; B. Lőrincz 1999, str. 93, s. v. Dasmenvs; W. Meid 2005, str. 29; I. Radman-Livaja 2014, str. 196; X. Delamarre ne isključuje mogućnost da je riječ
o keltskom imenu, no to se ne čini vjerojatnim, cf. X. Delamarre 2007, str. 82, s.v. Dasmenus, ius.
147
Tusculum 10, 2017.
Panonije.39 Na drugoj teseri se pojavljuje i nesumnjivo
srodno ime Dasimenus.40 S obzirom na isti korijen, valja
pretpostaviti da je ime Dasmenus srodno još raširenijem
ilirskom imenu Dasius.41
Iako je u pitanju hapax, za ime Dasumnus, koje se na
jednoj teseri pojavljuje kao patronimik, možemo pretpostaviti da je srodno imenima kao što su Dasmenus ili Dazomenus.42
Ime Glavus, zabilježeno na jednoj teseri,43 već je poznato u Panoniji, kao i na Balkanu, a većina se istraživača
slaže da je riječ o autohtonom antroponimu, odnosno ilirskom u širem smislu.44
Lic(c)ana je vjerojatno domaće panonsko ime,45 a
stručnjaci se mahom slažu da se može prispodobiti »ilirskim« imenima.46 To se žensko ime u dva navrata pojavljuje na sisačkim teserama, jednom u kombinaciji s drugim
imenom, Nila, inače ne baš jasno definirana porijekla.
Mada nije nužno nemoguće da je riječ o dvočlanoj onomastičkoj peregrinskoj formuli, skloniji sam vjerovati da
se u natpisu spominju dvije ženske osobe.47
Jedno često panonsko ime, odnosno ilirsko u širem
smislu – Liccaius48 – dobro je zastupljeno i na sisačkim
etiketama.49 U dva slučaja se to ime pojavljuje kao patronimik, no zanimljivo je što se u četiri navrata ime Liccaius
ili Liccaia pojavljuje u onomastičkoj formuli koja se može
interpretirati kao građanska (ili možda čak i kao primjer
peregrinske polinimije). Ime Liccaius se dosad uvijek na
epigrafičkim spomenicima pojavljivalo kao kognomen
ili peregrinski idionim,50 pa su ovi sisački primjeri svakako odskaču. Uistinu, i Licaius Lirus i Liccaius Enio bi mogli
biti rimski građani, ukoliko prihvatimo mogućnost da je
ime Lic(c)aius moglo u nekim slučajevima biti i gentilicij,
očito patronimičke tvorbe. To nije nemoguće ni za preostala dva slučaja – Clora L(i)ccaia i Lecus Liccaius – no onda
bi morali prihvatiti i mogućnost inverzije. Ipak, možda je
samo riječ o spomenu dvoje ljudi na svakoj od tih etiketa.
I jedno od imena zabilježenih u kombinaciji s imenom
Licaius – ime Lirus – također je već zabilježeno u Panoniji,
te se isto pripisuje ilirskoj antroponimiji.51
Masero je hapax,52 no čini se uvjerljiva pretpostavka
da je to ime srodno već poznatim ilirskim imenima kao
što su Masaurus i Maserua.53 S obzirom da ilirska ženska
imena nerijetko završavaju na -o nije isključeno da je riječ
o ženskom imenu.
Među imenima na sisačkim teserama pojavljuje se i
jedan relativno rijedak italski gentilicij, Masurius, no ovdje nedvojbeno kao peregrinsko osobno ime, Masurius
Ingenui.54 To nije nezabilježen slučaj jer se kao osobno
39 CIL 3, 10212; CIL 16, 2; CIL 16, 97; M. Mirković 1971, str. 80, n. 74; izvan Panonije, ime je zabilježeno i u Dalmaciji – CIL 3, 9024; G. Alföldy 1969, str. 186, s.v.
Dazomenus – kao i kod jednoga Breuka u Donjoj Germaniji – CIL 13, 7801/7802, Breucus.
40 I. Radman-Livaja 2014, kat. 22.33 (Dasimenus; možda je prisutno i još jedno osobno ime – Muc(ci)?).
41 G. Alföldy 1969, str. 186. s. v. Dazomenus.
42 I. Radman-Livaja 2014, str. 196, kat. 20.18 (Admata Dasumni).
43 I. Radman-Livaja 2014, kat. 19.06 (Glavus).
44 H. Krahe 1929, str. 55; A. Mayer 1957, str. 151; G. Alföldy 1969, str. 212, s.v. Glavus; I. Russu 1973, str. 71-72; A. Mócsy 1983, str. 137, s.v. Glauus; B. Lőrincz 1999,
str. 167, s.v. Glavvs; I. Radman-Livaja – H. Ivezić 2012, str. 158; I. Radman-Livaja 2014, str. 213; X. Delamarre dopušta mogućnost da je riječ o imenu keltskoga
porijekla, cf. X. Delamarre 2007, str. 105, s.v. Glauus.
45 I. Radman-Livaja 2014, kat. 20.31 (Licana), kat. 24.18 (Nila Licana).
46 CIL 3, 11051; RIU 542; A. Mócsy 1959, str. 178; A. Mócsy 1983, str. 164, s.v. Liccanus; B. Lőrincz 2000, str. 26, s.v. Liccane; usporedi H. Krahe 1929, str. 66-67; A. Mayer
1957, str. 210-211; R. Katičić 1963, str. 284; G. Alföldy 1969, str. 230; I. Radman-Livaja 2014, str. 222.
47 I. Radman-Livaja 2014, str. 222, 238.
48 Ortograija mu često varira pa su zabilježene brojne varijante, kao Licaios, Licaius, Liccaeus, Liccaus ili pak Licceus; W. Schulze 1904, str. 31; H. Krahe 1929, str.
66-67, s.v. Licaius, Licaus, Liccaeus, Liccaius, Liccaus; H. Krahe 1955, str. 58; A. Mayer 1957, str. 210-211, s.v. Lic(c)a(v)ius, Lic(c)avus; A. Mócsy 1959, str. 55, 178; R.
Katičić 1965, str. 70-71; G. Alföldy 1969, str. 230, s.v. Licaeus, Liccaius; D. Rendić-Miočević 1981, str. 27 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 755; A. Mócsy 1983, str. 164,
s.v. Liccaius; B. Lőrincz 2000, str. 26, s.v. Liccaivs; W. Meid 2005, str. 29; I. Radman-Livaja 2014, str. 222; iako i Holder i Delamarre misle da bi to ime moglo biti (i)
ketsko, to se ne čini vjerojatnim, tim više što brojni nositelji toga imena u natpisima jasno ističu svoje ilirsko ili panonsko porijeklo, cf. A. Holder, Alt-celtischer
Sprachschatz II, 206; X. Delamarre 2007, 117, s.v. Liccaius, -aeus.
49 I. Radman-Livaja 2014, kat. 04.14 (Lecus Liccaius), kat. 11.23 (Licaius Lirus), kat. 26.14 (Liccaius Enio, stariji natpis), kat. 15.19 (C(h)lora L(i)ccaia), kat. 17.08 (Spenicala Licai), kat. 22.24 (Siliana Licai, na teseri je izgleda prisutno još jedno ime – Mucci?).
50 Ime Liccaeus se svojevremeno smatralo gentilicijem, upravo zbog jednoga sisačkog natpisa, no riječ je bila o pogrešnom čitanju. U stvari je riječ o gentiliciju
Licinius ; AE 1921, 95 = J. Brunšmid 1919, str. 177; AIJ 557; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 104, s.v. Liccaeus; F. M. Simón – I. Rodá de Lanza 2008, str. 177-182.
51 CIL 3, 4376; RIU 258; H. Krahe 1929, str. 68, s.v. Lirus; K. Kraft 1951, str. 156, n. 475; A. Mayer 1957, str. 211, s.v. Lirus; A. Mócsy 1959, str. 178; A. Mócsy 1983, str.
165, s.v. Lirus; B. Lőrincz 2000, str. 28, s.v. Lirvs; I. Radman-Livaja 2014, str. 223; Holder je vjerovao da ime može biti i keltsko, no to se čini malo vjerojatno, cf. A.
Holder, Alt-celtischer Sprachschatz II, 239, s.v. Lirus.
52 I. Radman-Livaja 2014, kat. 20.28 (Masero).
53 H. Krahe 1929, str. 72; A. Mayer 1957, str. 220-221; R. Katičić1963, str. 280-290; G. Alföldy 1969, str. 240, s.v. Masaurus, Maserva; A. Mócsy 1983, str. 180, s.v. Masaurus, Maserua; B. Lőrincz 2000, str. 62-63, s.v. Masavrvs, Maserva; I. Radman-Livaja 2014, str. 229.
54 I. Radman-Livaja 2014, kat. 13.17 (Masurius Ingenui).
148
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
peregrinsko ime već viđalo među autohtonim stanovnicima Dalmacije. Iako nije riječ o autohtonom imenu koje
se može pripisati ilirsko-panonskoj antroponimiji, vrlo
vjerojatno ga se može smatrati prizvučnim imenom, bliskim već spomenutim imenima Masaurus ili Maserua ali i
imenu Masero.55
Jedno ime na teseri, Panitis,56 se vjerojatno može interpretirati kao genitiv jednoga dosta uobičajenoga osobnog imena u Dalmaciji, Panes.57
Plator je dobro poznato ilirsko ime, no ne viđa se često
van provincije Dalmacije.58 Na sisačkim teserama se pojavljuje u dva navrata,59 no postoje dvojbe oko interpretacije onomastičke formule. U slučaju natpisa Muci Plator
ime u genitivu nalazi se ispred imena u nominativu. Nema
sumnje da su oba imena zapisana istovremeno, no nije
lako podrobnije odrediti njihov međusobni odnos. Prije
svega, treba naglasiti da se genitiv Muc(c)i vrlo često nalazi na sisačkim teserama, i to uglavnom ne pored osobnih
imena klijenata. Moguće je da je riječ o genitivu imena
vlasnika radionice, a možda čak i o kratici nekoga nepoznatog stručnog termina.60 Ukoliko je riječ o osobnom
imenu, može li biti patronimik u ovom slučaju? Bilo bi to
neuobičajeno, no možda se isticanjem tog imena na prvom mjestu htio naglasiti drugačiji odnos između Mucija
i Platora? Možda bi se taj natpis trebao čitati kao Muci(i)
(servus) Plator?61 Plator Asidonius je također dvojben slučaj kad je riječ o interpretaciji. Možda je jednostavno riječ o dva pojedinca koji se iz nekoga razloga spominju
u natpisu (zajedno su naručili uslugu, ili je pak samo jedan od njih dvojice klijent, a drugi zaposlenik ili poslovni
suradnik zadužen za narudžbu)? Moguće je i da je riječ
o jednom obliku peregrinske nomenklature, odnosno
dvočlane imenske formule kako ju je definirao D. RendićMiočević,62 no ipak se čini vjerojatnija mogućnost da je
u pitanju inverzija rimske građanske nomenklature (duo
nomina), odnosno da je gentilicij Asidonius postavljen iza
kognomena Plator, tim više što Asidonius po svemu sudeći nije ime lokalnoga karaktera.63
Scenus je poznato ilirsko ime, zabilježeno i u Dalmaciji
i u Panoniji.64 Na teserama se pojavljuje kao patronimik,
u kombinaciji s još jednim nedvojbeno ilirskim imenom
– Bato Sceni.65 Zanimljivo je primijetiti da je ženski oblik
toga imena, inače rijetko prisutan u epigrafičkoj baštini,66 daleko bolje zastupljen na sisačkim teserama.67 Ime
Scen(n)ua se na etiketama pojavljuje čak sedam puta, što
navodi na pomisao da je to ime bilo daleko zastupljenije među autohtonim stanovnicima Panonije nego što se
to dalo naslutiti na temelju dosadašnjih spoznaja. Među
nositeljicama toga imena je zasigurno jedna rimska građanka (Licinia Scenua), no za većinu ostalih je peregrinski
status vrlo vjerojatan, pa i neupitan (Scenua Balausi, Scenua Mattris).
Jedan od patronimika zabilježenih na teserama –
Successus Scenorm(i)68 – je hapax no gotovo sigurno se
može pripisati ilirskoj antroponimiji s obzirom na prefiks
sceno-.69
55 W. Schulze 1904, str. 33, 189-190, 313; H. Krahe 1929, str. 72; A. Mayer 1957, str. 220-221; M. Zaninović 1966, str. 54; G. Alföldy 1969, str. 98, s.v. Masurius, str. 240,
s.v. Masaurus, Maserua; D. Rendić-Miočević 1981, str. 27 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 755; A. Mócsy 1983, str. 181, s.v. Masurius; H. Solin – O. Salomies 1994,
str. 114, s.v. Masurius; B. Lőrincz 2000, str. 64, s.v. Masvrivs; I. Radman-Livaja 2014, str. 229-230; X. Delamarre misli da može biti riječ o keltskom imenu, no to se
čini manje vjerojatnim, cf. X. Delamarre 2007, str. 128, s.v. Masurius, -a.
56 I. Radman-Livaja 2014, kat. 01.62 (Panitis).
57 H. Krahe 1929, str. 85; A. Mayer 1957, str. 255, s.v. Panes; R. Katičić 1963, str. 271-272; G. Alföldy 1969, str. 258, s.v. Panes; A. Mócsy 1983, str. 214, s.v. Panes; B.
Lőrincz 2000, str. 122, s.v. Panes; I. Radman-Livaja 2014, str. 241.
58 H. Krahe 1929, str. 92-94; A. Mayer 1957, str. 273-274; R. Katičić 1962, str. 110; R. Katičić 1963, str. 259; R. Katičić 1965, str. 71; F. Lochner-Hüttenbach 1965, str.
31-32; M. Zaninović 1966, str. 54-55; G. Alföldy 1969, str. 267, s.v. Plator; D. Rendić-Miočević 1981, str. 27 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 755; A. Mócsy 1983, str.
226, s.v. Plator; M. Križman 1991, str. 129; B. Lőrincz 2000, str. 145, s.v. Plator; I. Radman-Livaja 2014, str. 245.
59 I. Radman-Livaja 2014, kat. 22.18 (Muci Plator), kat. 24.36 (Plator Asidonius).
60 I. Radman-Livaja 2014, str. 81-82, 122, 233-234.
61 I. Radman-Livaja 2014, str. 134-135, 234.
62 D. Rendić-Miočević 1949, str. 33-41 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 643-649; D. Rendić-Miočević 1956, str. 45-49; D. Rendić-Miočević 1960, str. 163-171 = D.
Rendić-Miočević 1989, str. 769-776; J. Šašel 1977, str. 369-370.
63 I. Radman-Livaja 2014, str. 165.
64 W. Schulze 1904, str. 19; H. Krahe 1929, str. 101; H. Krahe 1955, str. 65; A. Mayer 1957, str. 313; A. Mócsy 1959, str. 189; R. Katičić 1963, str. 274-275; G. Alföldy 1969,
str. 289, s.v. Scenus; A. Mócsy 1983, str. 256, s.v. Scenus; B. Lőrincz 2002, str. 55, s.v. Scenvs; X. Delamarre 2007, str. 162, s.v. Scenus (i sam X. Delamarre priznaje da
to ime vjerojatno nije keltskoga porijekla); I. Radman-Livaja 2014, str. 260.
65 I. Radman-Livaja 2014, kat. 14.12 (Bato Sceni).
66 CIL 11, 214 (robinja), RIU 1407; H. Krahe 1929, str. 101; A. Mayer 1957, str. 313; R. Katičić 1963, str. 274-275; B. Lőrincz 2002, str. 55, s.v. Scenva.
67 I. Radman-Livaja 2014, str. 260, kat. 26.134 (Licinia Scenua), kat. 15.26 (Scennua – stariji natpis), kat. 01.22 (Scenua Mata..), kat. 23.78 (Scennua), kat. 19.74 (Scenua
Balausi), kat. 26.14 (Scenua), kat. 01.21 (Scenua Mattris).
68 I. Radman-Livaja 2014, kat. 15.08 (Successus Scenorm(i)?).
69 H. Krahe 1929, str. 101; H. Krahe 1955, str. 59; A. Mayer 1957, str. 312-313; R. Katičić 1963, str. 274-275, 284; R. Katičić 1965, str. 71; M. Križman 1991, str. 130, 140.
149
Tusculum 10, 2017.
Ime Scilus je zato zabilježeno na jednom panonskom
natpisu, i to s napomenom o etničkom porijeklu nositelja
toga imena – Breucus.70 Na teserama se to ime pojavljuje
jednom, u kombinaciji s drugim imenom u nominativu,
Scilus Quartius.71 Malo je vjerojatno da je riječ o dvočlanoj
peregrinskoj imenskoj formuli, prije bi to trebalo smatrati
inverzijom gentilicija i kognomena. Naš je Scilus mogao
dakle vjerojatno biti rimski građanin Quartius Scilus, a zanimljivo je primijetiti da uz panonsko-ilirski kognomen
nosi gentilicij patronimičkoga porijekla isključivo zabilježen u Galiji.72 Utoliko nije isključeno da je riječ o oslobođeniku domaćega porijekla.
Jedno ime koje se na teseri pojavljuje u genitivu, Stenonis,73 je po svemu sudeći hapax, no dva imena zabilježena na japodskom teritoriju bi mu vjerojatno mogla biti
srodna, Stennas (muško ime) i Stennato (žensko ime), iako
je teško sa sigurnošću ustvrditi jesu li to tipična japodska
imena ili pripadaju nekom širem, uvjetno rečeno ilirskom
antroponimijskom krugu.74 Može se pretpostaviti da bi
nominativni oblik bio Steno.
Drugoj skupini pripadaju imena koja bi se s nemalom
vjerojatnošću mogla smatrati panonskima odnosno »ilirskima« u širem smislu, no uz nužan oprez te ipak s daleko
manjom sigurnošću nego prethodno nabrojana imena.
Među njima su 23 imena koja su već interpretirana kao
»ilirska« u monografiji, a pridodano im je i jedno ime kojem je naknadnom analizom ustvrđena dosta vjerojatna
pripadnost »ilirskoj« antroponimiji.
Dasius Apali je bio peregrin s nedvojbenim ilirskim
imenom, no njegov je otac nosio ime nešto manje sigurnoga porijekla.75 Zanimljivo je da se ime Apalus pojavljuje
i na jednoj teseri iz Kalsdorfa, no nije zabilježeno nigdje
drugdje.76 E. Römer-Martijnse i G. Alföldy su to ime interpretirali kao (H)apalus, našavši jednu analogiju u Hispaniji,77 no očito postoje i bliže analogije. Slična imena istoga
korijena, kao Aplus, Aplo ili Aplis, zabilježena su i ne tako
daleko od Norika, posebice kod Delmata i Liburna.78 Utoliko za ime kao što je Apalus ne možemo isključiti ni ilirsko
porijeklo u nekom širem smislu, odnosno mogućnost da
je to ime moglo biti dijelom autohtone antroponimije u
Dalmaciji, pa i u Panoniji, tim više što sin toga čovjeka
nedvojbeno nosi domaće ime. Ipak, to ne možemo smatrati neoborivim argumentom već samo znakovitom ili
barem zanimljivom koincidencijom.
Ime Bulesus je hapax,79 no ime s istim korijenom, Bulus, zabilježeno je na jednom panonskom natpisu.80 Ime
je tim više zanimljivo što je riječ o Kolapijanu. Možda stoga nije pretjerano pretpostaviti da bi i ime Bulesus moglo
biti autohtono.
I ime Cursula je također hapax,81 no slično žensko ime
istog korijena, Cursulavia, poznato je iz dva natpisa u Dalmaciji, točnije u Rideru.82 D. Rendić-Miočević je to ime interpretirao kao lokalno obiteljsko ime, pa nije isključeno
ni da se ime Cursula može pripisati ilirskoj antroponimiji.
Još jedan hapax zabilježen na sisačkim teserama je
ime Dabilo.83 U Dalmaciji je zato zabilježeno slično ime
70 W. Schulze 1904, str. 31; H. Krahe 1929, str. 102; A. Mócsy 1959, str. 189; A. Mócsy 1983, str. 256, s.v. Scilus; B. Lőrincz 2002, str. 55, s.v. Scilus; W. Meid 2005, str. 2;
I. Radman-Livaja 2014, str. 260.
71 I. Radman-Livaja 2014, kat. 10.06 (Scilus Quartius).
72 W. Schulze 1904, str. 48-49, 216; A. Mócsy 1983, str. 238, s.v. Quartius; A. Mócsy 1984, str. 49; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 152, s.v. Quartius; M.-T. RaepsaetCharlier 2001a, str. 361; M.-T. Raepsaet-Charlier 2001b, str. 441; B. Lőrincz 2002, str. 16, s.v. Qvartivs.
73 I. Radman-Livaja 2014, kat. 13.20 (Stenonis).
74 CIL 3, 3000 = 10023; A. Mayer 1957, str. 322, s.v. Stennas, Stennato; G. Alföldy 1969, str. 301, s.v. Stennas, Stennato; B. Lőrincz 2002, str. 94, s.v. Stennas, Stennato; I.
Radman-Livaja 2014, str. 268.
75 I. Radman-Livaja 2014, kat. 22.36 (Dasius Apali, na etiketi su prisutna i druga imena – Muc(ci)?, Cesii).
76 E. Römer-Martijnse 1990, str. 56, Nr. 27; G. Alföldy 1993, str. 7.
77 CIL 2, 5929; A. Mócsy 1983, str. 140, s.v. Hapalus; B. Lőrincz 1999, str. 173, s.v. Hapalvs.
78 H. Krahe 1929, str. 7-8, s.v. Aplis, Aplo, Aplus; H. Krahe 1955, str. 57, 65; A. Mayer 1957, str. 50-51; R. Katičić 1963, str. 262-263, 280-281; R. Katičić 1964, str. 98-100;
M. Zaninović 1966, str. 47; G. Alföldy 1969, str. 152-153, s.v. Aplis, Aplo, Aplus; D. Rendić-Miočević 1971a, str. 167 = B. Rendić-Miočević 1989, str. 789; A. Mócsy
1983, str. 23, s.v. Aplis, Aplo, 24, s.v. Aplus; B. Lőrincz – F. Redő 1994, str. 143, s.v. Aplis, Aplo, 144, s.v. Aplvs; B. Lőrincz 2005, str. 65, s.v. Aplis, Aplo, Aplvs; I. RadmanLivaja 2014, str. 163.
79 I. Radman-Livaja 2014, kat. 14.05 (Bulesus, stariji natpis).
80 CIL 3, 4372 (Arrabona, Bato Buli f.); RIU 255; TLL, Vol. II, 2244, s.v. Bulus; H. Krahe 1929, str. 25, s.v. Bul(i)us; A. Mayer 1957, str. 100; A. Mócsy 1959, str. 167; A. Mócsy
1983, str. 56, s.v. Bulus; B. Lőrincz – F. Redő 1994, str. 327, s.v. Bvlvs; B. Lőrincz 2005, str. 131, s.v. Bvlvs; I. Radman-Livaja 2014, str. 176; cf. bulo-, bullo- kod keltskih
imena; X. Delamarre 2007, str. 214.
81 I. Radman-Livaja 2014, kat. 21.01 (Cursula).
82 CIL 3, 2781 = 14321,1; ILIug 179; D. Rendić-Miočević 1951a, str. 37 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 695; D.Rendić-Miočević 1951c, str. 51-52 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 819-820; R. Katičić 1963, str. 267; Alföldy 1969, str. 80, s.v. Cursulavia; D. Rendić-Miočević 1971a, str. 162 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 787; B.
Lőrincz 1999, str. 89, s.v. Cvrsvlavivs; I. Radman-Livaja 2014, str. 193.
83 I. Radman-Livaja 2014, kat. 13. 52 (Dabilo).
150
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
Dabalus,84 pa se može pretpostaviti da bi i Dabilo moglo
biti lokalno ime, no nemoguće je sa sigurnošću ustvrditi
je li riječ o muškom ili ženskom imenu. Naime, mnoga ilirska ženska imena, posebice u zapadnom dijelu provincije
Dalmacije, završavaju na -o.85 Ne možemo uostalom ni
biti sigurni da je riječ o nominativu. Ukoliko je u pitanju
dativ, nominativni oblik bi bio Dabilus. U konačnici, ne
smijemo zanemariti ni činjenicu da se korijen dab- katkad
pojavljuje i u keltskim imenima.86
O imenu Daseria već je prethodno bilo riječi prilikom
spomena imena Batuna.87 To je ime hapax, no kako je korijen das- vjerojatno ilirski (vide supra), a i s obzirom na
vezu s imenom Batuna, možemo s određenom sigurnošću pretpostaviti pripadnost ilirskoj antroponimiji.
Ime Daseria bi u ovom konkretnom slučaju, na tragu
teorije D. Rendića-Miočevića, moglo biti Batunino obiteljsko ime, s obzirom na analogije koje je akademik pobrojao u Dalmaciji.88 Naravno, ne možemo isključiti ni mogućnost da se natpis jednostavno odnosi na dvije žene,
Batunu i Daseriju, no to ne utječe nužno na pretpostavku
o ilirskom porijeklu potonjega imena.
Građanin Ulpius Feusus nosi kognomen koji je također
hapax.89 Ni to ime ne nalazi bliske analogije, no zbog diftonga eu možemo pretpostaviti da je riječ o autohtonom
panonskom imenu.90 U Gornjoj Panoniji je zabilježeno i
ime istoga korijena, istina samo u genitivu, Feucontis (valjda bi nominativni oblik bio Feuco).91 Utoliko nije isključeno da je Feusus domorodačko panonsko ime, »ilirsko« u
širem smislu, tim više što čovjek nosi carski gentilicij te je
vrlo vjerojatno provincijalac.
Ni ime Gleus nije zabilježeno prije.92 Diftong eu je također prisutan, no moguće je da se ime zapravo pisalo
Glev(u)s. To bi ime moglo biti srodno već spomenutom
imenu Glavus (vide supra). Tesera je fragmentarna, no
možemo s dosta velikom sigurnošću pretpostaviti da je u
pitanju rimski građanin Claudius Gleus.
Imena Lecana i Lecanus nisu poznata od prije, ali postoje srodna imena koja nam mogu poslužiti kao analogije.93 Najbliži primjer je latinski gentilicij Laecanius, izrazito raširen u sjevernoj Italiji.94 Kognomen Laecanus nije
zabilježen no zato postoje srodni kognomeni kao Laeca
i Laecanianus, zabilježeni u Italiji, ali tek sporadično.95
Ipak, ljudi čija se imena spominju na ove tri tesere su po
svemu sudeći peregrini, pa se u tom kontekstu možemo
s pravom upitati o mogućem italskom porijeklu imena Lecanus, tim više što u jednom natpisu Lekanov sin nosi tipično panonsko ime. Možda bi se analogije ipak prije trebale tražiti u lokalnom onomastičkom repertoaru, pa na
pamet pada već spomenuto ime Lic(c)ana. Nije međutim
isključena ni veza s imenom kao što je Lec(c)us, vjerojatno
keltskoga porijekla.96
Ime Liana nije hapax 97 jer je muški oblik već zabilježen
na jednoj pločici s lokaliteta Alburnus Maior (Bato Liani f.),
a možda i na još kojem natpisu.98 Moguće je da je riječ o
»ilirskom« imenu u širem smislu, mada X. Delamarre više
vjeruje u keltsko porijeklo. Kako god bilo, Liana Nosta bi
na prvi pogled bila peregrinka čiju denominaciju tvori
dvočlana onomastička formula. Ta je tvrdnja ipak dosta
dvojbena, kao uostalom i interpretacija imena Nosta.99
Možda je jednostavno riječ o posvojnom pridjevu nostra.
84 ILIug 2956; H. Krahe 1955, str. 68; A. Mayer 1957, str. 104, s.v. Dabalus; G. Alföldy 1969, str. 184, s.v. Dabalus; B. Lőrincz 1999, str. 91, s.v. Dabalvs; I. Radman-Livaja
2014, str. 194.
85 R. Katičić 1963, str. 280-290.
86 Usporedi H. Solin – O. Salomies 1994, str. 482, s.v. Dabonius (AE 1989, 624, Emona). Ime istoga korijena zabilježeno je i na jednom fragmentarnom natpisu u
Noriku, B. Lőrincz 1999, str. 91, s.v. Dab[ ]; X. Delamarre 2007, str. 80, s.v. Dabinatus, Dabiro, Dabonius, 218.
87 I. Radman-Livaja 2014, kat. 07.09 (Batuna Daseria).
88 D. Rendić-Miočević 1949, str. 33-41 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 643-649; D. Rendić-Miočević 1956, str. 45-49; D. Rendić-Miočević 1960, str. 163-171 = D.
Rendić-Miočević 1989, str. 769-776; J. Šašel 1977, str. 369-370.
89 I. Radman-Livaja 2014, kat. 19.44 (Ulpius Feusus).
90 W. Meid 2005, str. 24; I. Radman-Livaja 2014, str. 206.
91 CIL 3, 10723, 10724; H. Krahe 1929, str. 51, s.v. Feucont-; A. Mócsy 1959, str. 174; A. Mócsy 1983, str. 126, s.v. Feuco; B. Lőrincz 1999, str. 140, s.v. Fevco.
92 I. Radman-Livaja 2014, str. 213, kat. 04.07 (Clau[dius] Gleus).
93 I. Radman-Livaja 2014, kat. 01.72 (Lecana), kat. 23.19 (Lecana Successi), kat. 08.32 (Dasius Lecani).
94 W. Schulze 1904, str. 113, 186, 358, 396, 552; G. Alföldy 1969, str. 91, s.v. Laecanius; A. Mócsy 1983, str. 157, s.v. Laecanius; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 100, s.v.
Laecanius; B. Lőrincz 2000, str. 16, s.v. Laecanivs.
95 I. Kajanto 1965, str. 148; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 348, s.v. Laeca, Laecanianus; Laecus je zabilježen i kao gentilicij, vidi W. Schulze 1904, str. 33; H. Solin – O.
Salomies 1994, str. 100, s.v. Laecus.
96 I. Radman-Livaja 2014, str. 221-222, kat. 04.14 (Lecus Liccaius); usporedi CIL 13, 7425; A. Mócsy 1983, str. 161, s.v. Leccus; B. Lőrincz 2000, str. 21, s.v. Leccvs; X.
Delamarre 2007, str. 115, s.v. Lecco, -us.
97 I. Radman-Livaja 2014, kat. 21.49 (Liana Nosta).
98 IDR I 45; D. Rendić-Miočević 1981, str. 26 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 755; B. Lőrincz 2000, str. 24, s.v. Lianvs; X. Delamarre 2007, str. 117, s.v. Lianus; I. RadmanLivaja 2014, str. 221.
99 I. Radman-Livaja 2014, str. 239.
151
Tusculum 10, 2017.
Ako je to tako, natpis bi se odnosio na »našu Lianu«, što bi
moglo implicirati njezin servilni status. Naravno, sasvim je
moguće da se natpis jednostavno odnosi na dvije žene o
čijem međusobnom odnosu možemo samo nagađati (klijentice u zajedničkoj transakciji, kolegice koje izvršavaju
narudžbu?).
Poput dobroga dijela već spomenutih imena, ni ime
Licconus ili Licconius nije bilo poznato dosad,100 no i taj se
hapax može dovesti u vezu s »ilirskim« imenima s korijenom lic(c)-. Ipak, ne smije se zanemariti činjenica da je
tema lic(c)o- zabilježena i u keltskim imenima.101
Iako možemo pretpostaviti da je taj čovjek bio Panonac, porijeklo njegova imena ne može se stoga sa sigurnošću odrediti. Žensko ime koje se pojavljuje u nominativu na drugoj strani etikete, Blanda,102 ne možemo pouzdano dovesti u vezu s Likonom (ili Likonijem), jer nije
sigurno da je riječ o istovremenom natpisu. Ukoliko to
ipak je slučaj, Licconi bi mogao biti patronimik.
I ime Marigo je hapax,103 no »ilirsko« porijeklo mu se
ne čini kao neuvjerljiva hipoteza. Korijen mar- podsjeća
na neke mezijske toponime i ime rijeke (Margus, Margum), a kako završava na -o, ukoliko prihvatimo mogućnost da je riječ o »ilirskom imenu«, u pitanju bi moglo biti
žensko ime.104
Iako je gentilicij Mursius zabilježen u Panoniji, nema
dvojbe da je riječ o italskom gentiliciju koji nema veza
s panonskim toponimom,105 kao ni s osobnim imenom Mursa koje se u dva navrata pojavljuje na sisačkim
100
101
102
103
104
105
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
teserama.106 Mayer je smatrao da je ime grada ilirskoga
porijekla, pa bi utoliko isto vrijedilo i za osobno ime ove
dvije žene, pretpostaviti je peregrinke lokalnoga, odnosno panonskoga porijekla.107 Otac jedne od njih ima ime
– također hapax – za koje sam prvotno bio sklon vjerovati
da se može pripisati keltskoj antroponimiji, no podrobna
analiza A. Falileyeva ukazuje da bi Neredeno možda prije
moglo biti »ilirsko« ime, mada autor naglašava teškoće u
pouzdanom razlučivanju keltskoga odnosno ilirskoga karaktera nekih antroponima.108
Na jednoj se teseri pojavljuje još jedan hapax koji
načelno ima analogije, no čija je interpretacija podložna
dvojbama.109 Iako je ime Pannicus zabilježeno u tarakoneškoj Hispaniji, u Rimu je u Domicijanovo vrijeme boravio izvjesni Panniculus, a isto se ime (Paniculus) nalazi i
na jednoj amfori u Ostiji.110 Daleko je od sigurnoga tvrditi
da je hapax Panica srodan tim imenima. U Dalmaciji je
naime zabilježeno žensko ime Panico, koje je po svemu
sudeći autohtonoga, odnosno delmatskoga porijekla.111
Iako ne možemo biti sigurni da je naša Panica autohtona
peregrinka, ili barem porijeklom iz šire regije, odnosno
južne Panonije ili provincije Dalmacije, čini se razumnim
pretpostaviti da bi joj ime moglo biti »ilirskoga« porijekla.
Hapax Pinilla112 bi naizgled moglo biti »ilirsko« ime s
latinskim deminutivnim sufiksom,113 srodno poznatim
imenima zabilježenima u Dalmaciji s korijenom pin-: Pinenta,114 Pinnes,115 Pinnius,116 Pinnus117 ili Pinsus.118 Nije isključeno da je Pinilla izvedenica domaćega imena Pin(n)a,
I. Radman-Livaja 2014, kat. 09.11 (Licconi, na teseri je prisutno još jedno ime – Blanda).
H. Krahe 1929, str. 66-67; A. Mayer 1957, str. 210-211; A. Mócsy 1959, str. 178; R. Katičić 1963, str. 284; G. Alföldy 1969, str. 230; X. Delamarre 2007, str. 224 .
I. Radman-Livaja 2014, str. 174-175.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 14. 09 (Marigo).
H. Krahe 1929, str. 143; A. Mayer 1957, str. 219; R. Katičić 1963, str. 280-290; I. Radman-Livaja 2014, str. 228; za ime Margus; M. Minkova 2000, str. 205.
W. Schulze 1904, str. 196; A. Mócsy 1959, str. 157; A. Mócsy 1983, str. 195, s.v. Mursius; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 123, s.v. Mursius; B. Lőrincz 2000, str. 91,
s.v. Mvrsivs.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 19.77 (Mursa), kat. 26.08 (Mursa Neredentis).
A. Mayer 1957, str. 235; P. Anreiter 2001, str. 88-92; I. Radman-Livaja 2014, str. 235.
W. Meid 2005, str. 238; X. Delamarre 2007, str. 219, 228; I. Radman-Livaja 2014, str. 236; A. Falileyev 2014, str. 124-127.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 20.17 (Panica).
CIL 2, 3642; I. Kajanto 1965, str. 345; A. Mócsy 1983, str. 214, s.v. Pannicus; J. M. Abscal Palazón 1994, str. 447, s.v. Pannicus; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 374,
s.v. Paniculus, Panniculus; B. Lőrincz 2000, str. 122, s.v. Pannicvs.
CIL 3, 8551; H. Krahe 1929, str. 85; A. Mayer 1957, str. 255; R. Katičić 1963, str. 271-272, 282; M. Zaninović 1966, str. 49; G. Alföldy 1969, str. 258, s.v. Panico; A.
Mócsy 1983, str. 214, s.v. Panico; B. Lőrincz 2000, str. 122, s.v. Panico; I. Radman-Livaja 2014, str. 241.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 21.68 (Crisa Pinilla).
I. Kajanto 1965, str. 126-127.
CIL 3, 146071; A. Mayer 1957, str. 269, s.v. Pinenta; R. Katičić 1965, str. 66; G. Alföldy 1969, str. 265, s.v. Pinenta; A. Mócsy 1983, str. 224, s.v. Pinenta; B. Lőrincz 2000,
str. 142, s.v. Pinenta.
H. Krahe 1929, str. 89, s.v. Pinnes; A. Mayer 1957, str. 269, s.v. Pinnes; R. Katičić 1962, str. 106-107; R. Katičić 1963, str. 260, 272-273; G. Alföldy 1969, str. 264-265,
s.v. Pines, Pinnes; A. Mócsy 1983, str. 224, s.v. Pinnes; B. Lőrincz 2000, str. 142, s.v. Pinnes.
H. Krahe 1929, str. 90, s.v. Pinnius; A. Mayer 1957, str. 269-270, s.v. Pinneus, Pinnius, -a; G. Alföldy 1969, str. 265, s.v. Pinnius; A. Mócsy 1983, str. 224, s.v. Pinnius; B.
Lőrincz 2000, str. 142, s.v. Pinnius.
CIL 3, 13904; A. Mócsy 1983, str. 224, s.v. Pinnus; B. Lőrincz 2000, str. 42, s.v. Pinnus.
H. Krahe 1929, str. 90, s.v. Pinsus; A. Mayer 1957, str. 270, s.v. Pinsus; G. Alföldy 1969, str. 265, s.v. Pinsus; A. Mócsy 1983, str. 224, s.v. Pinsus; B. Lőrincz 2000, str. 142,
s.v. Pinsus.
152
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
može se pretpostaviti »ilirskoga« u širem smislu te riječi. Drugo ime koje se pojavljuje u natpisu, Crisa, također
dvojbena porijekla,119 bi po mom mišljenju prije predstavljalo drugu osobu nego dvočlanu onomastičku formulu.120
Iako je ime Pliasara također hapax,121 u Panoniji je zabilježeno jedno naizgled srodno ime, Plassarus, koje se
načelno smatra »ilirskim«.122 Po svemu sudeći riječ je o
peregrinki, pretpostavljam stanovnici Andautonije.
Pricio se također čini kao hapax,123 ukoliko nije riječ o
varijanti imena Precio, zabilježena u Panoniji kod jednoga
Skordiska.124 Nije isključeno da je riječ o domaćem panonskom imenu, možda »ilirskoga« porijekla, no zanimljivo je
primjetiti da mu kći nosi grčko ime (ili mu je to bila robinja?).
Ime oca izvjesne Marite je hapax, no u nedostatku
drugih analogija možemo pomisliti da je to ime, Scilutus,
možda izvedenica imena Scilus (vide supra).125
Slično razmišljanje vrijedi i za hapax Sculus.126 Nije sasvim isključeno da je to ime srodno imenu Scilus, no ta je
hipoteza zasad teško dokaziva.
Još se jedan hapax, Sipandus,127 može načelno dovesti
u vezu s »ilirskom« antroponimijom zbog ženskoga imena Sipa, zabilježena upravo u Sisciji i koje Krahe smatra
ilirskim.128 U nedostatku drugih analogija to ostaje prihvatljiva hipoteza.
Stubarus je također hapax,129 no jedno srodno žensko
ime, Stuba, već je zabilježeno u Panoniji.130 Iako je moguća veza između ta dva imena, teško je išta više reći o
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
132
133
134
135
136
137
njihovu porijeklu. Čini se da nisu keltska, pa bi utoliko, ako
su autohtona, mogla pripadati ilirsko-panonskoj antroponimiji, no to je bez jasnih analogija teško dokazivo.
Ime Tastus već je zabilježeno u Panoniji,131 no spomen
na jednoj sisačkoj teseri tek je drugi poznati slučaj.132 U
nedostatku više analogija možemo samo zaključiti da bi
Tastus možda moglo biti autohtono panonsko ime. Kako
nema baš argumenata u prilog tvrdnji da je riječ o imenu
keltskoga porijekla, ostaje mogućnost da je u pitanju ilirsko ime u širem smislu, možda blisko imenu Testus (vide
infra), no to je samo hipoteza. U svakom slučaju, nema
prevelike dvojbe da je taj čovjek, Aelius Tastus, bio rimski
građanin.133
Već spomenuto ime Testus može imati različita porijekla, no najuvjerljivije zvuči pretpostavka da je riječ o
lokalnom imenu.134 Imena kao Testa (muško ime) ili Testo
(žensko ime) zabilježena su u Gornjoj Meziji i Dalmaciji.
Apijan spominje delmatskoga vladara imena Testimos
(Τέστιμος). Dosta je razloga zbog kojih treba vjerovati da
su imena s tim korijenom zabilježena na Balkanu pripadala »ilirskoj« onomastici.135 Pa ipak, kognomen Testa (ili
agnomen?) zabilježen je u Rimu tijekom kasnorepublikanskoga razdoblja kod osobe koja zasigurno nije bila
porijeklom iz Ilirika, a kako je u pitanju i latinska riječ136 takav kognomen nije nužno začuđujući na prostoru Italije,
tim više što je tamo zabilježen i gentilicij Testius.137 Kako
je u našem slučaju riječ o peregrinki, bio bih skloniji ime
Testus gledati kao lokalno ime, ili barem kao prizvučno latinsko ime, slično ilirskim imenima s istim korijenom.
Keltsko se ipak čini daleko vjerojatnije nego ilirsko, I. Radman-Livaja 2014, str. 191-192.
I. Radman-Livaja 2014, str. 191-192, 244.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 23.62 ((civis) Andau(toniae) Pliasara Cauti).
CIL 3, 4376 = RIU 258; H. Krahe 1929, str. 92; A. Mayer 1957, str. 273; A. Mócsy 1959, str. 184; A. Mócsy 1983, str. 226, s.v. Plassarus; B. Lőrincz 2000, str. 145, s.v.
Plassarvs; I. Radman-Livaja 2014, str. 76-78, 245.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 11.06 (Etera Pricionis).
CIL 3, 3400, Scordisc(us); to se ime možda spominje i u natpisu CIL 3, 11227; A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz II, 1042; A. Mócsy 1959, str. 185; A. Mócsy
1983, str. 231, s.v. Precio; B. Lőrincz 2000, str. 157, s.v. Precio; I. Radman-Livaja 2014, str. 247.
I. Radman-Livaja 2014, str. 228, 260, kat. 26.21 (Marita Sciluti).
I. Radman-Livaja 2014, str. 180, 260, kat. 23.41 (Cares Sculi).
I. Radman-Livaja 2014, kat. 17.07 (Naso Sipandi).
CIL 3, 12014529; H. Krahe 1929, str. 105, s.v. Sipa; ime Sipo je možda venetsko, pa je njegov ilirski karakter daleko od sigurnoga, cf. H. Krahe 1929, str. 105, s.v.
Sipo; I. Radman-Livaja 2014, str. 266.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 19.28 (Stubarus Vicci(i)).
RIU 1416; B. Lőrincz 2002, str. 96, s.v. Stvba; I. Radman-Livaja 2014, str. 268.
CIL 3, 4282 = RIU 690; A. Mócsy 1983, str. 283, s.v. Tastus; B. Lőrincz 2002, str. 109, s.v. Tastus; I. Radman-Livaja 2014, str. 270.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 01.30 (Aeli(i) Tasti).
Carski nam gentilicij ujedno omogućava i kronološko određenje, pa možemo zaključiti da ova tesera nije starija od Hadrijanova vremena.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 23.73 (Flora Testi).
Apijan, Illyr. 26-27; IMS III/2, 60; CIL 3, 8326; H. Krahe 1929, str. 113; A. Mayer 1957, str. 334; G. Alföldy 1969, str. 309, s.v. Testo; A. Mócsy 1983, str. 286, s.v Testo; B.
Lőrincz 2002, str. 116, s.v. Testa, str. 117, s.v. Testo; I. Radman-Livaja 2014, str. 271.
OLD 1931, s.v. testa, predmeti od pečene gline (cigle, crjepovi, keramičko posuđe).
Cic. Ad fam. 7. 20; W. Schulze 1904, str. 373; I. Kajanto 1965, str. 344; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 184, s.v. Testius, str. 411, s.v. Testa; ime Testia zabilježeno je
u Hispaniji, ali kao peregrinski idionim, CIL 2, 1245, B. Lőrincz 2002, str. 116, s.v. Testia.
153
Tusculum 10, 2017.
Patronimik Trasanus, je kao i ime njegove kćeri, Togupia,
po svemu sudeći lokalnoga, odnosno regionalnoga karaktera.138 Dosad je takvo ime zabilježeno samo jednom, i to u
nominativnom obliku Trasanu u okolici Brigecione.139 S obzirom da završava na -u, nije isključeno da da bi to moglo
biti keltsko žensko ime, no i sam W. Meid primjećuje da je
keltski karakter toga imena izrazito dvojben. Područje oko
Brigecione su naseljavali Azali, odnosno pleme čija se antroponimija u širem smislu načelno smatra »ilirskom«, no
keltska imena među njima nisu neuobičajena.140 Donekle
slično obiteljsko ime, Tresina, zabilježeno je i među Liburnima.141 U nedostatku većega broja primjera ne možemo
znati je li ime Trasanus bilo tipično za Azale ili je pak bilo
rašireno diljem Panonije (pa i na širem području). Kako god
bilo, kći mu nosi ime koje se može smatrati keltskim.142
Treću skupinu čine imena čije ilirsko porijeklo nije
sasvim isključeno, no s obzirom na brojne dvojbe, takva
atribucija može biti samo uvjetnoga karaktera. Među njima su i tri imena koja su u monografiji interpretirana kao
vjerojatno »ilirska«, a dodano je još osam imena za koje
ne možemo isključiti tu mogućnost.
Ime Carpo ili Carpus se može interpretirati na više načina,143 a nije isključeno ni da je, barem u nekim slučajevima, riječ o »ilirskom« imenu. Natpis na kojem se pojavljuje ime Carpo je vrlo oštećen, pa ne možemo isključiti
ni mogućnost da je u stvari riječ o već poznatom imenu
imenu Carpio.144 Kako je kognomen Carpus još uobičajeniji, nije nemoguće da je jednostavno u pitanju dativni oblik toga imena.145 Što se Ilirika tiče, moguće je da je
138
139
140
141
142
143
144
145
146
147
148
149
150
151
152
153
154
155
156
157
na tom prostoru to ime moglo imati autohtoni karakter,
posebice kod Delmata, Japoda i Pirusta.146 Ipak, ne treba
smetnuti s uma da je to ime, makar ne bilo učestalo, zabilježeno u većini zapadnih provincija Carstva, te da ga
nose i peregrini keltskoga porijekla.147 U nekim je slučajevima to ime, po svemu sudeći, grčkoga porijekla, jednako
kao i Carpio.148 U tom je kontekstu zanimljivo napomenuti
da se na jednoj kletvenoj pločici iz Kupe pojavljuje žensko ime Κάρπη.149 Naravno, postojanje svih ovih imena,
kao i gentilicija Carpius150 otvara mogućnost da je moglo
postojati i ime Carpo. Ukoliko to je slučaj, ostaje pitanje
kojeg je spola mogla biti osoba s tim imenom na teseri.
Kako su ženski sufiksi -o dosta uobičajeni među domorodačkim imenima u Iliriku, nije sasvim isključeno da se na
toj teseri spominje žena, opet pod pretpostavkom da je
riječ o autohtonom imenu.151 Drugi slučaj je još složeniji.
Viv(ius) Carp(us) je mogao biti građanin, no isto tako
se te kratice mogu interpretirati i kao Vivius Carpio ili Vivius Carpo.152 Treba naglasiti da se osobna imena iznimno
rijetko krate na sisačkim teserama, pa ostaje otovoreno
pitanje je li uopće riječ o imenu.
Ime Dabo ili čak vjerojatnije Dabus (čini se da natpis nije
u nominativu već u dativu) je po svemu sudeći hapax,153 no
možda je srodno imenu Dabalus, zabilježenom u Dalmaciji154 ili pak, što mi se čini vjerojatnije, nekim keltskim imenima s korijenom dab-.155 I drugo ime toga čovjeka (vjerojatno
je riječ o inverziji građanske onomastičke formule, može se
pretpostaviti gentilicij Ateius) počinje s korijenom vrlo tipičnim za keltska imena, ate-,156 što vjerojatno nije slučajnost.157
I. Radman-Livaja 2014, kat. 02.17 (Togupia Trasani).
RIU 713 (Trasanu Dasentis f.); A. Mócsy 1959, str. 193; B. Lőrincz 2002, str. 128, s.v. Trasanu; W. Meid 2005, str. 294; I. Radman-Livaja 2014, str. 273.
A. Mócsy 1959, str. 55; otac osobe zvane Trasanu, spomenut u natpisu RIU 713, nosi uostalom vrlo tipično ilirsko ime.
A. Kurilić 1993, str. 74-75.
I. Radman-Livaja 2014, str. 273.
I. Radman-Livaja 2014, kat. 26.71 (Viv(ius) Carp(us), na etiketi je prisutno i drugo ime – Oli(i) Gali ?), kat. 21.33 (Carpo).
A. Mócsy 1983, str. 69, s.v. Carpio; B. Lőrincz 1999, str. 38, s.v. Carpio.
TLL, Vol. Onom. 2, 208, s.v. Carpus; L. Barkóczi 1964, str. 308, s.v. Carpus; G. Alföldy 1969, str. 171, s.v. Carpus; B. Lőrincz 1999, str. 38, s.v. Carpus.
H. Krahe 1929, str. 28; A. Mayer 1957, str. 180; R. Katičić 1963, str. 265; D. Rendić-Miočević 1981, str. 26 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 754 (jedan primjer na
lokalitetu Alburnus u Dakiji, drugi u provinciji Dalmaciji, u Udbini, CIL 3, 10030 = HD061299); usporedi G. Alföldy 1969, str. 171.
Ne mora značiti da je riječ o prizvučnom imenu, usporedi M. Dondin-Payre 2001, str. 292; X. Delamarre 2007, str. 58, s.v. Carpus.
W. Pape – G. E. Benseler 1870, str. 628, s.v. Κάρπιος; TLL, Vol. Onom. 2, 206-207, s.v. Carpio; H. Solin 1971, str. 23, 106; H. Solin 1996, str. 524-525, s.v. Carpus, Carpe,
Carpion; B. Rémy 2001, str. 20, 172; H. Solin 2003, str. 1193-1196, s.v. Carpus, 1196, s.v. Carpe, 1196, 1448, s.v. Carpion.
AIJ 526; J. B. Curbera – D. R. Jordan 1996, str. 47.
W. Schulze 1904, str. 33, 146; G. Alföldy 1969, str. 72, s.v. Carpia; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 48, s.v. Carpius; B. Lőrincz 1999, str. 38, s.v. Carpivs.
R. Katičić 1963, str. 280-290; D. Rendić-Miočević 1971a, str. 170-171 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 791-792.
I. Radman-Livaja 2014, str. 181-182, 285.
I. Radman-Livaja 2014, str. 194-195, kat. 21.92 ((civi) And(autoniae) Dabo Ateiao).
H. Krahe 1955, str. 68; A. Mayer 1957, str. 104, s.v. Dabalus; G. Alföldy 1969, str. 184, s.v. Dabalus; Lőrincz 1999, 91, s.v. Dabalvs.
H. Solin – O. Salomies 1994, str. 482, s.v. Dabonius (AE 1989, 624, Emona); ime s istim korijenom zabilježeno je na jednom fragmentarnom natpisu u Noriku,
usporedi B. Lőrincz 1999, str. 91, s.v. Dab[ ]; X. Delamarre 2007, str. 80, s.v. Dabinatus, Dabiro, Dabonius, str. 218.
K. H. Schmidt 1957, str. 136-140; D. E. Evans 1967, str. 142-145; J. Degavre 1998, str. 63, s.v. ate-; X. Delamarre 2001, str. 49-50, s.v. ate-; X. Delamarre 2003, str.
57, s.v. ate-; X. Delamarre 2007, str. 28-30, 211.
I. Radman-Livaja 2014, str. 167, 194-195.
154
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
Ime Daloca bi također bio hapax,158 no i korijen i sufiks
mu se mogu dovesti u vezu s poznatim ilirskim imenima,
ali i autohtonim imenima iz šire regije, posebice onima
zabilježenima među Delmatima, Liburnima i Histrima.
Ime Dallo je tako zabilježeno u Akvinku, no čini se da
je keltsko.159 No zato je sufiks -ocus, -oca zabilježen kod
»ilirskih« i »ilirsko-venetskih« imena, kao što su Clangocus, Darmocus, Darmoca, Fervalocus, Laepoca, Laepocus,
Madocus, Suioca et Viniocus (broj »ilirskih« imena koji završavaju na -cus ili -ca još je veći).160 Bilo bi razumno pretpostaviti da je Daloca peregrinka lokalnoga porijekla, no
teško se s većom sigurnošću izraziti o porijeklu njezina
imena, koje može biti i keltsko i ilirsko (široko gledano).
Genitiv koji se pojavljuje na drugoj strani etikete, Marci,
bi se mogao dovesti u vezu s imenom Daloca s obzirom
da je rukopis isti i da se natpisi čine istovremeni, no ne
možemo znati je li riječ o patronimiku ili je pak u pitanju
servilni odnos. Marcus je uostalom jednostavno mogao
biti vlasnik crvenoga sukna ili odjevnoga predmeta koji
se spominje uz njegovo ime, a ne Dalokin otac ili patron.
Ipak, potonja pretpostavka bi vjerojatno implicirala da
Daloca nije bila klijentica već izvršiteljica posla (čišćenje
ili bojanje?).
Ime Fasana nema direktnih analogija,161 no vrlo slično žensko ime, Fasena, zabilježeno je u Dalmaciji, točnije
na otoku Visu.162 I Krahe i Mayer su bili mišljenja da je riječ o ilirskom imenu, no već je Alföldy izražavao sumnju,
smatrajući da nije isključeno da potonje žensko ime vuče
porijeklo od grčkih imena kao što su Phaseus ili Phason.163
U nedostatku analogija, teško je točnije odrediti porijeklo
imena Fasana, no mada načelno podržavam Alföldyev
oprez treba primijetiti da su oba imena, i Fasana i Fasena,164 zabilježena u provincijama gdje je ilirski živalj bio
apsolutno brojčano dominantan (u slučaju Dalmacije),
odnosno izrazito zastupljen među stanovništvom (u
slučaju Panonije). Utoliko, eventualno »ilirsko« porijeklo
imena Fasana nije sasvim nemoguće.
Ime Plenus je rijetko,165 ali je ipak zabilježeno u Italiji.166
U našem slučaju nije nužno riječ o latinskom imenu jer
postoji mogućnost da je to ime srodno dobro poznatim
ilirskim imenima kao što su Planus ili Planius.167
Ime Sinno je hapax,168 no postoje relativno bliske analogije. Kognomen Sinnio nosio je jedan corporis custos u
Rimu, ali porijeklo toga imena baš i nije jasno.169 Tema
sino- nije neučestala u keltskoj antroponimiji, a kako je
i Sacron(i)us vjerojatno keltskoga porijekla,170 ime Sinno
bi se vjerojatno moglo odrediti kao keltsko.171 Ipak, ime
s istim korijenom, Sinus, je zabilježeno i među stanovnicima središnje i zapadne provincije Dalmacije. Utoliko
to ime može biti »ilirsko«, mada nije isključen ni keltski
onomastički utjecaj.172 U našem slučaju sam ipak skloniji
interpretirati to ime kao keltsko.
Rimska građanka Numisia Tripena ima kognomen koji
se može smatrati domorodačkim.173 To je ime hapax, no
158 I. Radman-Livaja 2014, kat. 14.17 ( Daloca, drugo ime također prisutno na etiketi – Marci).
159 CIL 3, 3594; A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz I, 1217, s.v. Dallo; TLL, Vol. Onom. 3., 14, s.v. Dallo; A. Mócsy 1959, str. 171; B. Lőrincz 1999, str. 91, s.v. Dallo;
tema dallo- je potvrđena u keltskoj antroponimiji, usporedi K. H. Schmidt 1957, str. 187; J. Degavre 1998, str. 180, s.v. dallo-; X. Delamarre 2001, str. 112, s.v.
dallo- (slijep); X. Delamarre 2003, str. 135, s.v. dallo-; W. Meid 2005, str. 192, s.v. Dallo; X. Delamarre 2007, str. 219.
160 Primjerice Acenicus, Laepicus, Lambicus, Lapricus, Malavicus, Marica, Melandricus, Moicus, Oca, Oplica, Raecus, Recus, Staticus, Suioca, Suricus, Vadicus, Veracus,
Verica, usporedi D. Rendić-Miočević 1955, str. 127-129 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 713-715; D. Rendić-Miočević 1971a, str. 161-168 = D. Rendić-Miočević
1989, str. 786-789; M. Križman 1991, str. 100-101; jedna nadgrobna stela lokalne obitelji otkrivena pred koje desetljeće u Nadinu (Nedinum) spominje, među
ostalima, i ženu imena Titamoca Turi ilia Voltisa, usporedi A. Kurilić 1993, str. 76; M. Šegvić 1996, str. 134, n. 17.
161 I. Radman-Livaja 2014, kat. 17.34 (Fasana).
162 CIL 3, 13285, Publiciae Fasenae uxori; B. Lőrincz 1999, str. 135, s.v. Fasenvs.
163 F. Bechtel 1917, str. 443; H. Krahe 1929, 50, s.v. Fasena; A. Mayer 1957, str. 143, s.v. Fasena; G. Alföldy 1969, str. 200, s.v. Fasena; I. Radman-Livaja 2014, str. 204-205;
usporedi W. Pape – G. E. Benseler 1870, str. 1605, s.v. Φάσις , s.v. Φάσων.
164 Treba napomenuti da je Issa naseobina koju su osnovali Grci početkom 4. stoljeća prije Krista, što nije nebitan argument za Alföldyevu tezu, no ne smijemo
smetnuti s uma da je natpis u kojem se spominje Publicia Fasena datiran u 2. ili 3. stoljeće poslije Krista, odnosno u vrijeme kad je na tom otoku grčki onomastički utjecaj bitno oslabio. Uostalom, ilirski etnički element je uvijek bio prisutan u tom gradu, pa i u predrimskom vremenu.
165 I. Radman-Livaja, kat. 18.20 (Trita Pleni).
166 I. Kajanto 1965, str. 232; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 380, s.v. Plenus; A. Mócsy 1983, str. 226, s.v. Plenus; B. Lőrincz 2000, str. 146, s.v. Plenus.
167 A. Mayer 1957, str. 272; R. Katičić 1963, str. 273; G. Alföldy 1969, str. 267, s.v. Planus; D. Rendić-Miočević 1981, str. 27 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 755; A.
Mócsy 1983, str. 225, s.v. Planius, Planus; B. Lőrincz 2000, str. 145, s.v. Planivs, Planus.
168 I. Radman-Livaja 2014, kat. 19.57 (Sinno Sacroni).
169 CIL 6, 4437; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 404, s.v. Sinnio.
170 I. Radman-Livaja 2014, str. 257.
171 A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz II, 1572f; J. Degavre 1998, str. 381, s.v. sino-; X. Delamarre 2001, str. 233, s.v. sino-; X. Delamarre 2003, s.v. sino-; X. Delamarre 2007, str. 168-169, 232; I. Radman-Livaja 2014, str. 266.
172 H. Krahe 1929, str. 105; A. Mayer 1957, str. 306; R. Katičić 1963, str. 276; R. Katičić 1965, str. 60; M. Zaninović 1966, str. 50; G. Alföldy 1969, str. 298, s.v. Sinus; Mócsy
1983, str. 268, s.v. Sinus; B. Lőrincz 2002, str. 84, s.v. Sinvs.
173 I. Radman-Livaja 2014, kat. 23.13 (Numisia Tripena).
155
Tusculum 10, 2017.
u okolici Akvinka je zabilježeno donekle slično muško
ime Trippo.174 Taj su dio Panonije nastanjivali Eravisci čija
se antroponimija smatra primarno keltskom, ali podložnom utjecaju ilirske onomastike.175 Čini se vjerojatnim da
je Tripena panonsko ime – u smislu regionalnoga porijekla – no nedostatak jasnih analogija nam ne omogućava
preciznije određenje lingvističkoga porijekla, odnosno
keltskoga ili ilirskoga karaktera tog imena.176 Ako uzmemo u obzir italski gentilicij, rijetko zabilježen u Panoniji
te lokalnoga domorodačkog porijekla, možemo pomisliti
da je Numisia Tripena bila oslobođenica ili potomak oslobođenika.
Vrlo sličan hapax, Trepena, mogao bi biti srodnoga karaktera, no teško ga je determinirati sa sigurnošću.177
Ime Tritus nije rijetko, a dobro je zastupljeno i na sisačkim teserama.178 To se ime redovito bilježi kako u romaniziranoj antroponimiji keltskih tako i ilirskih krajeva. Nema
razloga čuđenju jer riječ, odnosno ime, ima zajednički
indoeuropski korijen, brojevni pridjev »treći«, uostalom
identičan grčkom pridjevu τρίτος. Taj je idionim i kognomen bio izrazito popularan u nekim krajevima, kao na
primjer u provinciji Dalmaciji i to baš među Delmatima.
No isto tako je bio popularan i na Iberskom poluotoku,
izgleda poglavito kod Keltibera (tamo se učestalo rabio
i kognomen te idionim Tritius). Zabilježen je u galskim
provincijama, kao i u Panoniji i Noriku, mada je tamo
ipak dosta rjeđi.179 Utoliko bi mogli pomisliti da je to ime
bilo manje popularno među istočnim Keltima. U slučaju
Siscije, velika učestalost toga imena u geografski bliskoj
zapadnoj Dalmaciji bi mogla biti uzeta u obzir kao mogući onomastički utjecaj. Ipak, ne treba a priori odbaciti
ni mogućnost da su neki nositelji toga imena bili zapadnoga, primjerice hispanskoga porijekla,180 no ipak se čini
razumno pretpostaviti lokalno, uvjetno rečeno »ilirsko«
porijeklo, za dobar dio nositelja tog imena u Sisciji. Ipak, u
slučaju tesere kat. 21.101, postoje brojne nedoumice u interpretaciji imena Tritu M( ) Pacuvia. Predložio sam čitanje
Tritu M(arcia) Pacuvia, dopuštajući mogućnost da je došlo
do inverzije onomastičke formule. Ta je žena imala tria nomina, pa bi se shodno tome zapravo zvala Marcia Pacuvia
Tritu.181 Njezin kognomen s nominativnim oblikom na -u
nije neuobičajen kod keltske populacije u Noriku i Panoniji,182 pa bi, ukoliko je predloženo čitanje točno, mogli
zaključiti da je riječ o građanki keltskoga porijekla.
Rimski građanin, Vibius Varicarta, ima uistinu neuobičajen kognomen,183 a taj sam hapax svojevremeno pokušao dovesti u vezu s dvije keltske teme, uarico- i arto-.184
Ipak, u svojoj naknadnoj analizi, A. Falileyev smatra i
uvjerljivo obrazlaže da bi se to ime prije moglo vezati uz
»ilirsku« antroponimiju, iako ni u to ne može biti sasvim
siguran.185
I ime Surus, odnosno Sura, uvjerljivo najučestalije
osobno ime na sisačkim teserama, može biti interpretirano na različite načine, pa, ovisno o kontekstu, može imati
latinsko, keltsko, ilirsko, tračko ili semitsko porijeklo.186 S
obzirom na kozmopolitski karakter velikoga urbanog središta poput Siscije, može se pretpostaviti da je etničko i
regionalno porijeklo nositelja toga imena zabilježenih na
174 CIL 3, 3372 = 10353 = RIU 1367, CIL 10356 = RIU 1374; A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz II, 1956; A. Mócsy 1959, str. 193; B. Lőrincz 2002, str. 130, s.v. Trippo;
W. Meid 2005, str. 30, 295, s.v. Trippo, 315; X. Delamarre 2007, str. 185, s.v. Trippo.
175 A. Mócsy 1959, str. 59-62; R. Katičić 1951, str. 151, autor primjećuje da korijen tri- nije nepoznat u keltskoj onomastici, usporedi A. Holder, Alt-celtischer
Sprachschatz II, 1940 f.
176 Keltsko porijeklo bi možda ipak bilo vjerojatnije, usporedi W. Meid 2005, str. 295; X. Delamarre 2007, str. 185, s.v. Trippo
177 I. Radman-Livaja 2014, str. 274, kat. 17.12 (Iulia Trepena).
178 I. Radman-Livaja 2014, kat. 14.03 (Trita Fusci), kat. 26.141 (Sura Triti), kat. 17.29 (Trita Fusci), kat. 18.20 (Trita Pleni), kat. 19.15 ((civis) And(autoniae) Grippus Triti),
kat. 01.69 (Tritus), kat. 21.101 (Tritu M(arcia) Pacuvia).
179 A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz II, 1940 f; H. Krahe 1929, str. 118; A. Mayer 1957, str. 344; R. Katičić 1963, str. 259-260, 282; I. Kajanto 1965, str. 17, 356;
R. Katičić 1966, str. 151; M. Zaninović 1966, str. 51; D. E. Evans 1967, str. 378-380; G. Alföldy 1969, str. 313-314, s.v. Tritus; A. Mócsy 1983, str. 294, s.v. Tritus; M.
Križman 1991, str. 39 (Trita, histarsko božanstvo); J. M. Abascal Palazón 1994, str. 532, s.v. Trita, Trites, Triteus, Tritia, Tritius; H. Solin – O. Salomies 1994, str. 414,
s.v. Tritus; J. Degavre 1998, s.v. trito/triti/trit/tritio-; B. Lőrincz 2002, str. 130, s.v. Tritvs; X. Delamarre 2001, str. 255, s.v. tritos; X. Delamarre 2003, str. 303, s.v. tritos,
X. Delamarre 2007, str. 185, s.v. Tritos, -us, -ius, -a, -ia; I. Radman-Livaja 2014, str. 274-275.
180 I. Radman-Livaja 2016, str. 179-186.
181 Za praenomen kod žena vidi M. Kajava 1994, posebice M. Kajava 1994, str. 114-124, 214-232, 239-245, za praenomen Marcia usporedi M. Kajava 1994, str. 166176, 231-232, 244.
182 R. Katičić 1965, 60; F. Lochner-Hüttenbach 1965, str. 17; R. Katičić 1968, 66, 74; R. Matasović 2003, str. 12-13; W. Meid 2005, str. 322-323; vidi pogotovo M.
Falkner 1948, str. 39-54.
183 I. Radman-Livaja 2014, kat. 08.19. (Vibius Varicarta)
184 A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz III, str. 103-114; K. H. Schmidt 1957, str. 135; J. Degavre 1998, str. 61, s.v. arto-; X. Delamarre 2001, str. 48-49, s.v. artos; X.
Delamarre 2001, str. 55-56, s.v. artos; X. Delamarre 2007, str. 211, 235; I. Radman-Livaja 2014, str. 279.
185 A. Falileyev 2014, str. 122-124.
186 I. Radman-Livaja 2014, str. 269, vidi citiranu literaturu.
156
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
teserama moglo biti vrlo šaroliko, a među njima je zasigurno moralo biti i autohtonih stanovnika Panonije i Dalmacije koje bi mogli svesti pod pridjev »ilirski«.
U prethodno već spomenutom radu, A. Falileyev analizirao je veći broj hapax legomena u korpusu siscijanskih
imena te je iznio određene dobro argumentirane rezerve
za neka imena, odnosno za njihovu lingvističku atribuciju.
Njegove se opaske mahom tiču pretpostavljenih keltskih
imena, a za neka je iznio i pretpostavke o mogućim vezama s »ilirskom« antroponimijom. S obzirom da za većinu
tih imena autor ne inzistira strogo na »ilirskoj« atribuciji,
samo ću ih za kraj navesti kao potencijalno zanimljive za
ovu temu. Izdvojio je tako imena Caraelus,187 Cinelius,188
Cisurno,189 te Cennuto,190 za koje dopušta i tu mogućnost,
iako je ne smatra izrazito vjerojatnom. Ni za imena Sinc(i)us,
Singarus, Singinus te Singonius ne smatra keltsko porijeklo
kao jedino vjerojatno,191 pa tako ne isključuje sasvim ni
autohtono balkansko porijeklo.192 Hipotetsko »ilirsko« porijeklo navodi kao jednu od mogućnosti i za imena Cabra,
Meldicus te Asirota.193 Za ime Nericorus načelno ne isključuje predloženu keltsku atribuciju, ali navodi i mogućnost
pripadosti »ilirskoj« antroponimiji.194 Sumnja u keltsko
porijeklo imena Unuavus – o čijoj prirodi ionako postoje ozbiljne dvojbe s obzirom da je otvoreno pitanje je li
uopće riječ o osobnom imenu – no navodi i da je iznimno
teško pouzdano interpretirati i atribuirati to ime. Ukoliko
uopće je riječ o imenu, Falileyev bi bio skloniji tražiti veze
s »ilirskom« onomastikom.195
Ova kratka sinteza nužno ostaje ograničena opsega.
Onomastičko proučavanje sisačkih tesera zahtijeva naime
daleko podrobnije analize,196 koje kao arheolog i nisam u
stanju pružiti zbog svoga ograničenog lingvističkog znanja. No već i ovim površnim pregledom vidljivo je koliko
se novih pitanja o stanovnicima Siscije otvara zahvaljujući
ovom realno fascinantnom otkriću, i to pitanja na koja
nije lako pružiti nedvosmislene odgovore.
Prvo koje, barem meni, pada na pamet je relativno
malen postotak »ilirskih« imena na prostoru koji se smatra kolapijanskim teritorijem i koji je teoretski trebao biti
naseljen »ilirskim« življem. Keltski element se čini neusporedivo jači u populacijskoj strukturi. No možda je taj
dojam dijelom uvjetovan i većom raznovrsnošću keltskih
imena zabilježenih na teserama. Ukoliko pogledamo najčešća imena na teserama, mahom su latinska, s izuzetkom imena Breucus koje drži solidno 12. mjesto.197 No tu
su i imena Surus te Tritus, koja također imaju svoje mjesto
u »ilirskoj« antroponimiji. Ni ime Maximus nije nezanimljivo u ovom kontekstu,198 pa je »ilirski« element možda ipak
jači nego što se čini na prvi pogled. Korisno bi bilo podrobnije analizirati unutar ovoga korpusa odnos imena tipičnih ili tipičnijih za Panoniju te onih karakterističnijih za
Dalmaciju. Pitanje popularnosti imena Breucus je također
zanimljivo. Znači li to da je taj etnonim imao kao idionim
i neko drugo značenje za Panonce?
Zapisi na teserama, koliko god bili zanimljiv povijesni
izvor, ipak pate od objektivnih ograničenja. Kao predmeti,
odnosno tekstovi strogo utilitarne namjene, sadrže samo
najosnovnije informacije potrebne obrtniku i klijentu, pa
nam ne pružaju ono relativno obilje informacija na koje su
nas, primjerice, navikli nadgrobni spomenici. Iako velika
većina tesera sadrži osobna imena, sažetost nomenklature i osobnih podataka nas nerijetko prisiljava na više ili
manje uvjerljivo nagađanje. Kad se tome doda otežano čitanje, koje uvjetuje dvojbene transkripcije i interpretacije,
lako je shvatiti s kolikim se oprezom mora pristupiti analizi
ovakvih pisanih izvora. No, manjkavi i teško dokučivi kakvi
jesu, predstavljaju neprocijenjiv izvor informacija o nekim
aspektima života Siscije kao i o njenim stanovnicima.
187 I. Radman-Livaja 2014, str. 180, kat. 01.61 (Nigellu(s) Caraelu(s) Calimenu(s), na drugoj je strani prisutno još jedno ime – P(ublio) Vartio Nigri); A. Falileyev 2014,
str. 113-114.
188 I. Radman-Livaja 2014, str. 186, kat. 24.19 (Nigrinus Cinelius, još jedno ime prisutno na etiketi – Nigrinus Laet{t}us); A. Falileyev 2014, str. 114.
189 I. Radman-Livaja 2014, str. 186, kat. 18.03 (Cisurno); A. Falileyev 2014, str. 114.
190 I. Radman-Livaja 2014, str. 185, kat. 20.19 (Crescens Cennutis); A. Falileyev 2014, str. 116.
191 I. Radman-Livaja 2014, str. 265-266, kat. 23.10 (Sinci, stariji natpis), kat. 26.38 (Deivila Singarus), kat. 14.26 (Singinus Domnus), kat. 19.46 (Singonius Ruinus).
192 A. Falileyev 2014, str. 116.
193 I. Radman-Livaja 2014, str. 166, kat. 04.06 (Asirota Fusci f(ilia)), 177, kat. 15.20 (Cabra Terti(i)), 231, kat. 23.36 (Meldicus); A. Falileyev 2014, str. 116-117, 119.
194 I. Radman-Livaja 2014, 236, kat. 19.37 (Nericorus Celsi); Falileyev 2014, 125-127.
195 I. Radman-Livaja 2014, str. 276, kat. 24.02 (Unuavi, drugo ime prisutno na teseri – Pisiniis Prianu?); A. Falileyev 2014, str. 130-133.
196 Vidi A. Falileyev 2014.
197 Surus, Sura – 28, Proculus, Procula – 20, Sabinus, Sabina – 20, Festus, Festa – 19, Crescens – 17, Niger – 16, Iulia, Iulius – 15, Lucius, Lucia – 14, Ingenuus, Ingenua
– 14, Iusta, Iustus – 14, Maximus, Maxima – 13, Breucus, Breuca – 12, Severus, Severa – 12, Valeria, Valerius – 11 (možda i 12), Secundus, Secunda – 11, Tertius,
Tertia – 11, Cupitus – 10, Titus, Tita – 9, Flavius, Flavia – 9, Successus – 8, Sextus, Sexta – 8, Tritus, Trita – 7.
198 D. Rendić-Miočević 1965, str. 101-110 = D. Rendić-Miočević 1989, str. 777-784.
157
Tusculum 10, 2017.
kat. 01.21
kat. 01.22
kat. 01.30
kat. 01.55
kat. 01.62
kat. 01.69
kat. 01.72
kat. 02.02
kat. 02.17
kat. 02.23
kat. 04.07
kat. 04.13
Tabla 1
158
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
kat. 04.14
kat. 04.21
kat. 07.09
kat. 08.14
kat. 08.19
kat. 08.23
kat. 08.32
kat. 09.11
kat. 10.06
kat. 11.06
kat. 11.23
kat. 12.03
Tabla 2
159
Tusculum 10, 2017.
kat. 12.24
kat. 13.17
kat. 13.20
kat. 13.34
kat. 13.52
kat. 13.63
kat. 14.03
kat. 14.05
kat. 14.09
kat. 14.11
kat. 14.12
kat. 14.17
Tabla 3
160
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
kat. 15.08
kat. 15.19
kat. 15.26
kat. 16.01
kat. 17.07
kat. 17.08
kat. 17.10
kat. 17.12
kat. 17.29
kat. 17.34
kat. 18.20
kat. 19.06
Tabla 4
161
Tusculum 10, 2017.
kat. 19.15
kat. 19.28
kat. 19.44
kat. 19.57
kat. 19.71
kat. 19.74
kat. 19.77
kat. 19.95
kat. 20.17
kat. 20.18
kat. 20.28
kat. 20.31
Tabla 5
162
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
kat. 21.01
kat. 21.49
kat. 21.68
kat. 21.92
kat. 21.101
kat. 22.18
kat. 22.24
kat. 22.33
kat. 22.36
kat. 23.02
kat. 23.06
kat. 23.13
Tabla 6
163
Tusculum 10, 2017.
kat. 23.19
kat. 23.41
kat. 23.62
kat. 23.73
kat. 23.78
kat. 24.01
kat. 24.03
kat. 24.18
kat. 24.28
kat. 24.36
kat. 24.39
kat. 24.42
Tabla 7
164
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
kat. 24.46
kat. 26.02
kat. 26.08
kat. 26.10
kat. 26.14
kat. 26.21
kat. 26.30
kat. 26.35
kat. 26.71
kat. 26.91
kat. 26.134
kat. 26.141
kat. 26.170
Tabla 8
165
Tusculum 10, 2017.
Kratice
AE
= L’Année Épigraphique, Paris
AIJ
= Antike Inschriften aus Jugoslavien. Heft I, Noricum und Pannonia Superior, Zagreb
CIL
= Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin
IDR
= Inscriptiones Daciae Romanae, Bucarest
ILIug
= Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia repertae et editae sunt, Ljubljana
IMS
= Inscriptiones Moesiae Superioris, Beograd
OLD
= Oxford Latin Dictionary, Oxford
RIU
= Die römischen Inschriften Ungarns, Budapest
TLL
= Thesaurus Linguae Latinae, München
Bibliografija
J. M. Abascal Palazón 1994
Juan Manuel Abascal Palazón, Los nombres personales en las inscripciones latinas de Hispania,
Murcia 1994.
G. Alföldy 1969
Géza Alföldy, Die Personnamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidelberg 1969.
G. Alföldy 1993
Géza Alföldy, Die Personennamen auf den Bleietiketten von Kalsdorf (Steiermark) in Noricum,
Innsbrucker Beiträge zur Sprachwissenschaft 78, Festschrift für Jürgen Untermann, Innsbruck 1993, 1-32.
P. Anreiter 2001
Peter Anreiter, Die vorrömischen Namen Pannoniens, Budapest 2001.
L. Barkóczi 1964
László Barkóczi, The Population of Pannonia from Marcus Aurelius to Diocletian, Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae 16, Budapest 1964, 257-356.
F. Bechtel 1917
Friedrich Bechtel, Die historischen Personennamen des Griechischen bis zur Kaiserzeit, Georg
Olms Verlag, Hildesheim – Zürich – New York 1982, (2. unveränderter reprographischer
Nachdruck der Ausgabe Halle, 1917).
J. Brunšmid 1901
J. Brunšmid, Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije, Sisak (Siscia), Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n. s., 5, Zagreb 1901, 121-125.
J. Brunšmid 1919
Josip Brunšmid, Rimsko čaranje na olovnoj pločici iz Kupe kod Siska, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, n. s., 14/1915-1919, Zagreb 1919, 176-185.
166
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
M. Colombo 2010
Maurizio Colombo, Pannonica, Acta Antiqua Academiae Scientiarum Hungaricae 50/2-3,
Budapest 2010, 171-202.
J. B. Curbera – D. R. Jordan 1996 Jaime B. Curbera – David R. Jordan, A Curse Tablet from Pannonia Superior, Tyche 11, Wien
1996, 45-50.
J. Degavre 1998
Jean Degavre, Lexique gaulois. Recueil de mots attestés, transmis ou restitués et de leurs interprétations,
Mémoires de la Société belge d’Études celtiques 10, Bruxelles 1998, (Supplément au lexique,
tome III, Mémoires de la Société belge d’Études celtiques 20, Bruxelles 2004, pp. 523-561).
X. Delamarre 2001
Xavier Delamarre, Dictionnaire de la langue gauloise, Paris 2001.
X. Delamarre 2003
Xavier Delamarre, Dictionnaire de la langue gauloise, 2ème édition, Paris 2003.
X. Delamarre 2007
Xavier Delamarre, Noms de personnes celtiques dans l’épigraphie classique, Paris 2007.
A. Domić Kunić 1988
Alka Domić Kunić, Augzilijari ilirskog i panonskog porijekla u natpisima i diplomama (Auxiliaries of illyrian and pannonian origin from inscriptions and diplomas), Arheološki radovi i rasprave 11, Zagreb1988, 83-114.
M. Dondin-Payre 2001
Monique Dondin-Payre, L’onomastique dans les cités de Gaule centrale (Bituriges Cubes, Éduens, Senons, Carnutes, Turons, Parisii), u: M. Dondin-Payre – M. Thérèse Raepsaet-Charlier (dir.),
Noms, identités culturelles et romanisation sous le Haut-Empire, Bruxelles 2001,193-341.
H. Eichner 2004
Heiner Eichner, Illyrisch – die unbekannte Sprache, u: A. Lippert – E. Lauermann (Hrsg.), Die
Illyrer. Archäologische Funde des 1. Vorchristlichen Jahrtausends aus Albanien, Asparn / Zaya
2004, 92-117.
D. E. Evans 1967
D. Ellis Evans, Gaulish Personal Names, A Study of some Continental Celtic Formations, Oxford 1967.
A. Falileyev 2014
Alexander Falileyev, The Gaulish Word for »Thin« and Some Personal Names from Roman Siscia,
Studia Celtica 48, 2014, 107-137.
M. Falkner 1948
Margit Falkner, Die norischen Personennamen auf -u und ihre kulturgeschichtliche Bedeutung,
Frühgeschichte und Sprachwissenschaft 1, Wien 1948, 39-54.
A. Holder 1913
Alfred Holder, Alt-Celtischer Sprachschatz, Leipzig 1896-1913 (Graz 1962 -Nachdruck).
I. Kajanto 1965
Iiro Kajanto, The Latin Cognomina, Roma 1965.
M. Kajava 1994
Mika Kajava, Roman Female Praenomina, Studies in the Nomenclature of Roman Women, Acta
Instituti Romani Finlandiae, vol. XIV, Rome, 1994.
R. Katičić 1962
Radoslav Katičić, Die illyrischen Personennamen in ihrem südöstlichem Verbreitungsgebiet,
Živa antika 12/1, Skoplje 1962, 95-120.
R. Katičić 1963
Radoslav Katičić, Das mitteldalmatinische Namengebiet, Živa antika 12/2, Skoplje 1963, 255292.
167
Tusculum 10, 2017.
R. Katičić 1964
Radoslav Katičić, Aplis, Aplo – Apollon, Živa antika 13, Skoplje 1964, 98-100.
R. Katičić 1965
Radoslav Katičić, Zur Frage der keltischen und pannonischen Namengebiete im römischen Dalmatien, Godišnjak (Centar za balkanološka ispitivanja) 1, Sarajevo 1965, 53-76.
R. Koščević 2000
Remza Koščević, Olovne pločice posebne namjene, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu
17, Zagreb 2000, 95-101.
K. Kraft 1951
Konrad Kraft, Zur Rekrutierung der Alen und Kohorten an Rhein und Donau, Bern 1951.
H. Krahe 1929
Hans Krahe, Lexikon altillyrischen Personennamen, Heidelberg 1929.
H. Krahe 1955
Hans Krahe, Die Sprache der Illyrier, Erster Teil: Die Quellen, Wiesbaden, 1955.
M. Križman 1991
Mate Križman, Rimska imena u Istri. Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskog doba,
Zagreb 1991.
A. Kurilić 1993
Anamarija Kurilić, Nova monumentalna portretna stela iz rimske Liburnije (The new monumental stele with portraits from Roman Liburnia), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio
povijesnih znanosti 32(19)/1992-1993, Zadar 1993, 61-78.
F. Lochner-Hüttenbach 1965
Fritz Lochner-Hüttenbach, Die Antiken Personennamen aus Ig bei Ljubljana, Situla 8, Ljubljana
1965, 15-45.
B. Lőrincz – F. Redő 1994
Barnabás Lőrincz – Ferenc Redő, Onomasticon Provinciarum Europae Latinarum, Vol. I. ABA –
BYSANVS, Budapest 1994.
B. Lőrincz 1999
Barnabás Lőrincz, Onomasticon Provinciarum Europae Latinarum, Vol. II. CABALICIVS – IXVS,
Budapest 1999.
B. Lőrincz 2000
Barnabás Lőrincz, Onomasticon Provinciarum Europae Latinarum, Vol. III. LABAREVS – PYTHEA,
Budapest 2000.
B. Lőrincz 2002
Barnabás Lőrincz, Onomasticon Provinciarum Europae Latinarum, Vol. IV. QVADRATIA – ZVRES,
Budapest 2002.
B. Lőrincz 2005
Barnabás Lőrincz, Onomasticon Provinciarum Europae Latinarum, Vol. I. ABA – BYSANVS, Editio
nova aucta et emendata, Budapest, 2005.
R. Matasović 2003
Ranko Matasović, Jezični tragovi Kelta u Iliriku, Latina et Graeca, n. s. 3, Zagreb 2003, 5-23.
A. Mayer 1957
Anton Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Band I. Einleitung, Wörterbuch der illyrischen
Sprachreste, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XV, Wien 1957.
W. Meid 2005
Wolfgang Meid, Keltische Personennamen in Pannonien, Budapest 2005.
M. Mirković 1971
Miroslava Mirković, Sirmium – its history from the I century A.D. to 582 A.D., Sirmium I, Beograd
1971, 5-94.
168
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
A. Mócsy 1956
András Mócsy, Olom árucímkék Sisciából (Bolli romani da Siscia), Folia Archaeologica 8, Budapest 1956, 97-104.
A. Mócsy 1959
András Mócsy, Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannenkriegen, Budapest 1959.
A. Mócsy 1983
András Mócsy, Nomenclator provinciarum Europae Latinarum et Gallia Cisalpinae, Dissertationes Pannonicae III, 1, Budapest 1983.
A. Mócsy 1984
András Mócsy, Bemerkungen zu den negotiatores von Colijnsplaat, Münsterischen Beiträge
zur Antiken Handelsgeschichte 3/2, Marburg 1984, 43-58.
W. Pape – G. E. Benseler 1870
Wilhelm Pape – Gustav Eduard Benseler, Wörterbuch der Griechischen Eigennamen, 1870.
I. Radman-Livaja 2007
Ivan Radman-Livaja, In Segestica..., Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 24, Zagreb 2007,
153-172.
I. Radman-Livaja 2011
Ivan Radman-Livaja, Le rôle des étiquettes de plomb dans le travail du textile à Siscia, u: C. Alfaro – J.-P.
Brun – Ph. Borgard – R. Pierobon Benoit (eds.), Purpureae vestes III, Symposium Internacional sobre
Textiles y Tintes del Mediterráneo en el mundo antiguo, Valencia – Napoli 2011, 181-196.
I. Radman-Livaja 2013
Ivan Radman-Livaja, Craftspeople, Merchants or Clients? The Evidence of Personal Names on the Commercial Lead Tags from Siscia, u: M. Gleba – J. Pásztókai-Szeőke (eds.), Making Textiles in pre-Roman
and Roman Times. People, Places, Identities, Ancient Textiles Series, vol. 13, Oxford 2013, 87-108.
I. Radman-Livaja 2014
Ivan Radman-Livaja, Plombs de Siscia, Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographiae, IX, Zagreb 2014.
I. Radman-Livaja 2016
Ivan Radman-Livaja, Immigrants from Other Areas of the Roman Empire Documented on Siscia
Lead Tags, u: D. Davison – V. Gaffney – P. Miracle and J. Sofaer (eds.), Croatia at the Crossroads.
A consideration of archaeological and historical connectivity, Oxford 2016, 169-191.
I. Radman-Livaja (u tisku)
Ivan Radman-Livaja, Prices and costs in the textile industry in the light of the lead tags from
Siscia, u: A. I. Wilson – A. K. Bowman (eds.), Trade, Commerce and the State in the Roman
World, Oxford Studies on the Roman Economy, Volume 4 (Oxford Roman Economy Project
Conference, October 1-3, 2009), u tisku.
I. Radman-Livaja (u tisku)
Ivan Radman-Livaja, The issue of peregrine polyonymy on Siscia lead tags, u: D. Demicheli (ed.),
Illyrica Antiqua, II, In honorem Duje Rendić-Miočević, (međunarodni znanstveni skup Illyrica
Antiqua 2. In honorem Duje Rendić-Miočević, Šibenik, 12.-15.09. 2013.), u tisku.
I. Radman-Livaja – H. Ivezić 2012 Ivan Radman-Livaja – Hana Ivezić, A Review of South-Pannonian Indigenous Anthroponymy,
u: B. Migotti (ed.), The Archaeology of Roman Southern Pannonia, The state of research and
selected problems in the Croatian part of the Roman province of Pannonia, BAR International
Series 2393, Oxford 2012, 137-158.
M.-T. Raepsaet-Charlier 2001a
Marie-Thérèse Raepsaet-Charlier, Caractéristiques et particularités de l’onomastique trévire, u:
M. Dondin-Payre – M. T. Raepsaet-Charlier (dir.), Noms, identités culturelles et romanisation
sous le Haut-Empire, Bruxelles 2001, 343-398.
169
Tusculum 10, 2017.
M.-T. Raepsaet-Charlier 2001b
Marie-Thérèse Raepsaet-Charlier, Onomastique et romanisation: éléments d’une comparaison entre les provinces de Gaule Belgique et de Germanie inférieure, u: M. Dondin-Payre – M. T.
Raepsaet-Charlier (dir.), Noms, identités culturelles et romanisation sous le Haut-Empire, Bruxelles 2001, 399-470.
B. Rémy 2001
Bernard Rémy, La dénomination des Viennois à l’époque impériale, u M. Dondin-Payre – M. T.
Raepsaet-Charlier (dir.), Noms, identités culturelles et romanisation sous le Haut-Empire, Bruxelles 2001, 55-174.
D. Rendić-Miočević 1949
Duje Rendić-Miočević, Ilirska onomastika na latinskim natpisima Dalmacije, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 52/1935-1949, Prilog 3, Split 1949 = Iliri i antički svijet, Split
1989, 623-674.
D. Rendić-Miočević 1951a
Duje Rendić-Miočević, Onomastička pitanja sa teritorija ilirskih Delmata, Glasnik Zemaljskog
muzeja u Sarajevu, n. s., VI, Sarajevo 1951, 33-47 = Iliri i antički svijet, Split 1989, 691-709.
D. Rendić-Miočević 1951b
Duje Rendić-Miočević, Novi ilirski epigrafski spomenici iz Ridera (Municipium Riditarum), Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n. s., VI, Sarajevo 1951, 49-64 = Iliri i antički svijet, Split
1989, 817-833.
D. Rendić-Miočević 1952
Duje Rendić-Miočević, Novi i neobjelodanjeni natpisi iz Dalmacije (Inscriptiones Dalmaticae
ineditae), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LIII/1950-1951, Split 1952, 211- 232.
D. Rendić-Miočević 1955
Duje Rendić-Miočević, Onomastičke studije s teritorija Liburna. Prilozi ilirskoj onomastici, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu I, Zadar
1955, 125-144 = Iliri i antički svijet, Split 1989, 711-728.
D. Rendić-Miočević 1956
Duje Rendić-Miočević, Illyrica. Zum Problem der illyrischen onomastischen Formel in römischer
Zeit, Archaeologia Iugoslavica II, Beograd 1956, 39-51 = Iliri i antički svijet, Split 1989, 675-690.
D. Rendić-Miočević 1960
Duje Rendić-Miočević, Porodična i rodovska imena u onomastici balkanskih Ilira, Živa antika
10/2, Skoplje 1960, 163-171 = Iliri i antički svijet, Split 1989, 769-776.
D. Rendić-Miočević 1965
Duje Rendić-Miočević, Ilirske onomastičke studije (II). Imena Firmus, Valens, Maximus u procesu
romanizacije ilirskog onomastika, Živa antika 13-14, Skoplje 1965, 101-110 = Iliri i antički svijet, Split 1989, 777-784.
D. Rendić-Miočević 1971a
Duje Rendić-Miočević, Ilirske onomastičke studije (III). Onomasticon Riditinum, Živa antika 21,
Zbornik radova posvećen Mihajlu Petruševskom, Skoplje 1971, 159-174 = Iliri i antički svijet,
Split 1989, 785-800.
D. Rendić-Miočević 1971b
Duje Rendić-Miočević, Ilirske onomastičke studije (IV). Numizmatika kao izvor ilirskoj antroponimiji, Živa antika 21/2, Zbornik radova posvećen Milanu Budimiru, Skoplje 1971, 381-397 =
Iliri i antički svijet, Split 1989, 801-815.
D. Rendić-Miočević 1981
Duje Rendić-Miočević, Dacico-illyrica. Neki aspekti ilirske kolonizacije Dacije u svjetlu natpisa
na ceratama iz Alburnusa, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za
društvene znanosti XX, Zagreb 1981, 21ff = Iliri i antički svijet, Split 1989, 751-767.
170
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
D. Rendić-Miočević 1989
Duje Rendić-Miočević, Iliri i antički svijet, Split 1989.
E. Römer-Martijnse 1990
Elizabeth Römer-Martijnse, Römerzeitliche Bleietiketten aus Kalsdorf, Steiermark, Wien 1990.
I. Russu 1973
Ion Russu, Dacia si Pannoia Inferior în lumina diplomei militare din anul 123, Bucureşti 1973.
K. H. Schmidt 1957
Karl Horst Schmidt, Die Komposition in gallischen Personennamen, Zeitschrift für celtische
Philologie 26, 1957, 33-301.
W. Schulze 1904
Wilhelm Schulze, Zur Geschichte Lateinischer Eigennamen, Abhandlungen der Königlichen
Gesellschaft der Wissenschaften zu Göttingen (Phil.-hist. Klasse), 5, 5, 1904, (2. unveränderte
Auflage, Berlin – Zürich – Dublin 1966; Neuausgabe mit einer Berichtigungsliste zur Neauausgabe von Olli Salomies, Zürich – Hildesheim, 1991).
F. M. Simón –
I. Rodá de Llanza 2008
Francisco Marco Simón – Isabel Rodá de Llanza, A Latin defixio (Sisak, Croatia) to the river
god Savus mentioning L. Licinius Sura, Hispanus, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 41,
Zagreb 2008, 167-198.
H. Solin 1971
Heikki Solin, Beiträge zur Kenntnis der griechischen Personennamen in Rom I, Commentationes Humanarum Latinarum 48, Helsinki 1971.
H. Solin 1996
Heikki Solin, Die stadtrömischen Sklavennamen. Ein Namenbuch, Stuttgart 1996.
H. Solin 2003
Heikki Solin, Die griechischen Personennamen in Rom, Ein Namenbuch. Zweite, völlig neu bearbeitete Auflage, Band 1-3, Berlin – New York 2003.
H. Solin – O. Salomies 1994
Heikki Solin – Olli Salomies, Repertorium nominum gentilium et cognominum Latinorum, Editio nova addendis corrigendisque augmentata, Hildesheim – Zürich – New York 1994.
J. Šašel 1977
Jaroslav Šašel, L’anthroponymie dans la province romaine de Dalmatie, u: N. Duval (éd.),
L’onomastique latine, Actes du Colloque International sur l’onomastique latine organisé à
Paris du 13 au 15 octobre 1975, Paris 1977, 365-383.
M. Šegvić 1996
Marina Šegvić, Croatiae schedae epigraphicae latinae (CSEL), Inscriptiones quae in Croatia ab
anno MCMXCI usque ad annum MCMXCV repertae et editae sunt, Opuscula archaeologica 20,
Zagreb 1996, 131-139.
V. Väänänen 1958
Veikko Väänänen, Le latin vulgaire des inscriptions pompéiennes, Nouvelle édition revue et
augmentée, Abhandlungen der Deutschen Akademie der Wissentschaften zu Berlin, Klasse
für Sprachen, Literatur und Kunst, Jahrgang 1958, Nr. 3, Berlin 1959.
V. Väänänen 1981
Veikko Väänänen, Introduction au latin vulgaire, 3ème édition revue et augmentée, Paris 1981.
M. Zaninović 1966
Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati. I dio. Politička povijest i teritorijalna rasprostranjenost
Delmata, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Godišnjak (Centar za balkanološka ispitivanja) IV, Sarajevo 1966, 27-92.
171
Tusculum 10, 2017.
Summary
Ivan Radman-Livaja
Illyrian onomastics on lead tags from Sisak (Siscia): an overview
Key words: Siscia, lead tags, »Illyrian« onomastics
The Roman Department of the Zagreb Archaeological Museum contains close to 1200
inscribed lead tags, found in Sisak, the ancient city of Siscia, one of the biggest Roman agglomerations in the region and the largest urban centre in south-western Pannonia.
Some of those tags were offered or sold to the Museum by individual finders or collectors but most of them were found during the dredging of the Kupa river before WWI. Since
the dredging was localised in the very centre of the town, i.e. in front of the port quarter, it
would seem that all the tags come from a limited area, where, according to the excavations
done in the eighties, the port facilities of the Roman town were also situated. All of those
tags are small lead tablets, of a more or less rectangular shape, pierced with a hole (sometimes even two or three perforations) so that the tag could be attached to the merchandise
with a small rope or a metal wire.
They all carry an inscription, sometimes only on one side, but usually on both sides.
Those inscriptions are always written in capital letters or the older Roman cursive. Most of
the tags were reused several times and thus one can often see traces of older inscriptions,
more or less thoroughly erased by the scribe. For this reason, it is often difficult to distinguish with certainty which inscription is the most recent one. Obviously, when one finds
traces of many different inscriptions, the lecture becomes rather uncertain.
Those inscriptions generally follow the same model: on one side, one can read personal
names, duo nomina (far more rarely tria nomina) as well as single names, often followed by a
patronymic. It would thus seem that both citizens and peregrines are mentioned on those
tags, and in some cases even slaves. The other side of the tag usually carries an inscription
mentioning the merchandise, most of the time in an abbreviated form, as well as a price
and quite often an indication of quantity or weight.
Despite the fact that the reading of the personal names can be quite dubious due to
several factors, mostly the bad state of preservation of some tag and the mistakes done by
the scribe, it is usually far less subject to doubt than the interpretation of the abbreviations.
Fortunately, the words appearing on the tags are not always abbreviated which is of great
help when you try to interpret correctly at least some of the abbreviations.
There are many different abbreviations on those tags and although many different commercial industrial activities could be in play, there is no doubt that most of them are linked
to the wool trade and the textile industry. Words like LANA, PAN(N)UM, TVNICA, SAGVM, P(A)
ENVLA, PAL(L)A, PALLIOLUM, LODIX, BANATA and ABOLLA appear more or less regularly without being abbreviated and thus the interpretation of common abbreviations like L, LA, LAN,
PAN, T, SAG, PAENV, PAL, LO, LOD, LODI, BANA, AB is not in doubt. Many different shades and
colours are mentioned as well, an important detail which would point to the activities of
fullonicae and/or tinctoriae. Finally, the prices on those tags are a major argument when
one considers those lead tags as commercial tags. Those prices were indicating the value
of the goods or the cost of a given service like cleaning, fulling or dyeing and they must
have been an essential information on the tags since they appear on at least 81 % of them.
Over 900 individuals are named on the tags, most of them being presumably clients
(and inhabitants of Siscia as well). While most of them have typical Latin names, there is
172
Ivan Radman-Livaja
Pregled ilirske onomastike na sisačkim teserama
nonetheless a significant percentage of people bearing names which may be considered as indigenous, i.e. Celtic or »Illyrian« in a larger sense and certainly not out of place in
south-western Pannonia. This paper will not be thoroughly covering this interesting issue
but, as a tribute to the late Professor Rendić-Miočević, only aims to give an overview of idionyms which may be interpreted as »Illyrian«, i.e. belonging to the traditional anthroponymy
of the native population of the western Balkans. 59 names are discussed and while many
may be considered as »Illyrian« with a high level of certainty, there are nonetheless quite a
few dubious cases which can only tentatively be related to »Illyrian« onomastics. Since this
topic is a vast one and certainly deserves a more methodical approach, this paper may at
best only be considered as a first step towards further research, hopefully by linguists and
philologists.
Translated: Ivan Radman-Livaja
173